Spominjanjem „bijele zastave“ papa Franjo nije mislio na to da se Ukrajinci trebaju predati i legalizirati rusku agresiju, a ponajmanje da se moraju odreći onoga prostora kojega je ruski agresor zauzeo, nego na to da je potrebno učiniti sve kako bi sa završilo ubijanje ljudi i razaranje Ukrajine. Zanimljivo je da su na njegovu izjavu najoštrije reagirali predstavnici Zelenih iz Njemačke, očito ne shvaćajući što je Franjo želio poručiti.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Neki krugovi kao da su zaboravili vremena kad su glumili velike mirotvorce, pa čak i tada za vrijeme bestijalne agresije Srbije na Hrvatsku i BiH. Četrnaesti rujna 1992. godine sudjelovao sam kao hrvatski predstavnik iz Njemačke u Speyeru na javnoj tribini koju je organizirala Evangelička akademija.
Povod za susret u Speyeru je bila izjava srpskog episkopa Danijela iz Mađarske kako Srbi imaju ne samo pravo nego i dužnost ubijati Hrvate i Muslimane u ratu.
Organiziranje susreta su potakli evangelički predstavnici koji su razmišljali o tome da se Srpsku pravoslavnu crkva zbog te izjave izbaci iz Svjetskog saveza crkava u Ženevi. Srpski predstavnik na tim susretu me nije iznenadio, jer je stav srpskog pravoslavnog klera glede agresije na Hrvatsku i BiH bio ionako dobro poznat, kao i opravdavanje agresije preuveličavanjem srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata.
Iznenadio me njemački predavač, poznati sveučilišni profesor, veliki pristalica mirotvornih pokreta. Čovjek je u svojem predavanju branio Srbe, uvjeravajući kako iza svega stoji samo komunistička JNA, te da srpski narod nema ništa s tim.
Do tužbe nije došlo
Razočaran i ogorčen njegovim stavovima objavio sam kasnije kritičan tekst u jednom mediju u kojem sam mu predbacio da nema pojma o onome što se događa na prostorima bivše države, upozoravajući na to da se radi o velikosrpskom nacionalizmu, a ne samo o očuvanju Jugoslavije. Dotični gospodin me je nazvao i zaprijetio tužbom.
Zamolio da ga da to učini. Nažalost, do tužbe nije došlo. Da je došlo, pružila bi mi se još jednom prilika da upozorim njemačku javnost na opasno i iluzorno razmišljanje pojedinih mirotvornih krugova koji svojim nebuloznim razmišljanjima ohrabruju srpske agresore.
Tko je žrtva, a tko agresor?
Zanimljivo je da danas papu Franju zbog poziva na pregovore prozivaju članovi one stranke koja je mir u svijetu stavljala ispred svega, ne pitajući se tko je žrtva a tko agresor. Otkuda danas ta ratobornost kod određenih krugova u Njemačkoj, pa i u čitavom zapadnom svijetu?
Radi li se doista o ljubavi prema Ukrajini ili je u pitanju nešto drugo? Upravo bi se poziv pape Franje na pregovore trebao shvatiti kao ljubav prema napaćenom ukrajinskom narodu a ne kao poziv na predaju. Tko zna što bi se iz tih pregovora moglo izroditi? Možda i dugotrajni pravedni mir.
Tko ne pokuša s pregovorima, ne može znati kako bi završili. To da ruski agresor tvrdi kako neće vratiti barem dio okupiranih teritorija, ne znači da tako doista i misli. Ekonomski i društveni problemi u Rusiji su daleko veći nego to sami ruski mediji prikazuju. A tu je i opasnost sa strane. Zar nisu Kinezi bacili oko na pojedine dijelove Sibira?
Ili zar su isključeni muslimanski nemiri u oslabljenoj Rusiji kao oni nekadašnji u Čečeniji? Sve to Putin zna i strahuje od takvih scenarija. Možda i zbog toga potajno sanja o pregovorima. Uostalom, niti sam ruski narod nije zadovoljan Putinovom diktaturom. Možda bi Rusi u pregovorima učinili određene ustupke?
Možda bi doista prestalo razaranje i ubijanje u Ukrajini? Vjerujem da je papa Franjo pod bijelom zastavom mislio više na to nego na poniženje Ukrajine.
Uostalom, tko može biti siguran da Putin u slučaju poraza ne bi upotrijebio atomsko oružje. Diktatori su spremni na sve. Povijest nas upozorava da je atomsko oružje upotrijebljeno već jednom, i to od demokratski uređene države. U svakom slučaju žrtve će i bez atomske bombe biti na obje strane ogromne.
Pokazalo se da sve one prognoze „velikih vojnih analitičara“, pa i u Hrvatskoj, kako će Ukrajina s proljetnom ofenzivom potisnuti ruskog agresora, bile više želja nego realna procjena stanja. Ono što bi na poseban način trebalo zabrinuti Ukrajince, a što papi daje za pravo, jest stanje u europskim
državama i Americi.
Ako su se dogodile tako silne demonstracije zemljoradnika u nekolicini država, djelomično i zbog uvoza jeftinije hrane iz Ukrajine, postavlja se pitanje kako će reagirati vlade zapadnih država ako dođe do jačih ekonomskih poremećaja i nemira. Hoće li biti spremne i dalje podržavati financijski Ukrajinu, ne brinući se za eksplozivno stanje u vlastitim zemljama.
Previše je zapadna politika, pa i čitavo društvo, profitabilno usmjereno
Bojim se da neće moći, jer bi to na njih navuklo bijes naroda, a time ojačalo rigidnu desnicu koja ionako nije oduševljena dosadašnjim ponašanjem politike prema vrlo izazovnim migracijama. Ono što bi Ukrajince još više trebalo zabrinuti jest mogućnost dolaska Trumpa na vlast. Kako bi se u tom slučaju Amerika odnosila prema Ukrajini, teško je predvidjeti.
A upravo od ponašanja Amerike ovisi dobrim dijelom i europski stav glede ruske agresije. Europa ionako nije nikada imala neki svoj posebni stav glede svjetske politike.
Američki glas je bio jači od svih europskih zajedno. I o tome trebaju razmišljati oni koji žele dobro ukrajinskom narodu. Previše je zapadna politika, pa i čitavo društvo, profitabilno usmjereno. Da nije, ne bi u nekim državama bilo protesta protiv uvoza ukrajinskog žita i drugih proizvoda, i to ne samo od strane zemljoradnika nego i političara.
Na samom početku ruske agresije na Ukrajinu, osvrnuo sam se kritično na stavove jednog hrvatskog vojnog analitičara, ukazujući na to da su Ukrajinci žrtve a Rusi agresor. Tekst je u raznim medijima izazvao desetke tisuća komentara. Nešto manje od polovice su branili suprotne stavove od mojih, uvjereni kao i vojni analitičar da se u Ukrajini vodi rat između dobra i zla, između „Bogu odanog Istoka i pokvarenog Zapada“.
Briga jedne majke
Bojim se da sličnih razmišljanja ima i kod drugih naroda. U slučaju većih ekonomskih i političkih previranja u Europi, takvi nerazumni glasovi bi dobili na snazi. To bi bilo tragično po ukrajinski narod. Uzimajući sve u obzir, može se reći da papa Franjo ima pravo kad poziva na pregovore. U taj poziv se uklapa dobro i jedno moje osobno iskustvo za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH.
Nakon intervjua za jedan njemački medij o grozotama rata u Hrvatskoj i BiH, zove me jedna nepoznata njemačka gospođa. Žena sva očajna pita da li postoji opasnost da se rat proširi i na Njemačku.
Strah je hvata, jer ima troje djece. Razumio sam brigu jedne majke. Pa ipak ne mogu se oteti dojmu da se sve svodilo na njezine opravdane brige. Onaj rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije imao nikakve predispozicije da se proširi na čitavu Europu.
Nažalost, ovaj u Ukrajini, izazvan ruskom agresijom, se može oteti kontroli i ugroziti sve u Europi, ako se dadne prednost oružju pred pregovorima.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
