Ilustracija / Foto: Fenix

PISMO IZ NJEMAČKE: Evo što mladog hrvatskog iseljenika živcira kad odlazi u Domovinu

Rođen sam u Njemačkoj, u hrvatskoj “gastarbajterskoj” obitelji sada već davne 1984. godine. Moji roditelji su se nedavno odlučili vratiti u Hrvatsku i provesti ostatak života u mirovini na hrvatskoj strani Jadrana. Zbog toga sebi dajem za pravo otkriti kako se ja kao  “gastarbajtersko dijete” osjećam kad dođem u Domovinu.

 

Pokušat ću objasniti zašto se skoro svaki put osjećam kao teleshopping-kanal kad najavim svojima da dolazim “dolje” i što me kod kod naših ljudi najviše živcira.

Da se ne varamo, Hrvatska je lijepa i za mene je najljepša zemlja na svijetu. Nažalost, ona je sve manje dobra Hrvatima koji zadnjih godina masovno odlaze u inozemstvo. Čini mi se da je taj odlazak prouzročen nesređenim stanjem u zemlji i željom za promjenom. Kad spominjem Hrvate i Hrvatice, ne znam je li u Hrvatskoj uveden onaj treći spol, a ako jeste ne znam kako to gramatički moram pisati. Ne bih volio biti kriv za nečiju traumu jer sam se njemu / njoj obratio koristeći pogrešnu osobnu zamjenicu. Nije to mala stvar. U Njemačkoj se imate pravo  izjasniti kako god hoćete.

Znam da nije fer stalno uspoređivati Njemačku sa Hrvatskom i njemačke  prilike sa hrvatskim prilikama. No, često se ne može pobjeći od toga.

Dok Talijani imaju “dolce vita”, Francuzi “savoir vivre”, mi Hrvati bi mogli imati puno toga samo kad bi se malo potrudili. To je ono što me uistinu i najviše živcira jer mi Hrvati, čini mi se, živimo s mišlju kako će netko drugi uraditi i promijeniti nešto umjesto nas.

Kad to govorim, pomislim na neke svoje poznanike koje sretnem dok dolazim u Hrvatsku. Njima je očigledno veća briga kakav će mobitel koristiti i koliko će lajkova skupiti za neku sliku ili objavu, nego nešto mijenjati u svom životu. No, one koje više ne srećem kad dolazim doma u Hrvatsku, oni su u međuvremenu shvatili da moraju nešto promijeniti pa sada žive i rade u Berlinu, Dublinu ili čak u dalekoj Kanadi. A kada rijetko dođu u posjet svojima, pričaju kako su sretni i kako im plaća stiže redovito.

“Nemoj u tuđinu, strance nitko ne voli i ružno postupaju prema strancima!”, često znam čuti od naših u Domovini. Ne znam kakvo iskustvo u tuđini  imaju ostali, ali meni se u Njemačkoj još nikad nijedan konobar nije obratio osorni m tonom ili se ponio bezobrazno. Ali, zato mi se to dogodilo više puta u Hrvatskoj. Iako sam sa svojih 1,89 metara sasvim prosječan Hrvat, sa svojim hrvatskim stranim naglaskom, koji mnogima u Hrvatskoj nije šarmantan, doživio sam niz neugodnih scena kad bih naručivao kavu na rivi ili negdje drugdje u Hrvatskoj.

Nije li to žalosno?  Zar tako nije moglo i trebalo biti u Hrvatskoj? Moglo je i treba biti. Mi nemamo drugu Hrvatsku već ovu Hrvatsku koju moramo mijenjati, ali mijenjati nabolje. Svaki hrvatski čovjek voli svoju Domovinu. Voli je i onaj koji odlazi, i koji je želi mijenjati. Tako je oduvijek bilo a i danas je tako. Jer, hrvatski čovjek može otići iz svoje Hrvatske ali Hrvatska, ma kakva ona bila, nikad ne može otići iz hrvatskog čovjeka.

Fenix-magazin/Filip Gašpar

Pogledajte drugo

HRVATSKI MINISTAR PORUČIO IZ TIVTA: Hrvatska država će pomagati opstanak Hrvata u Crnoj Gori i Boki kotorskoj

Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman rekao je u petak u Tivtu da će država …