Nakon 25 godina života u Mainzu, Amela Dušanić se sa suprugom i dvojicom sinova vraća u Tiborjance kod Belišća u Slavoniji. Odluka da napuste Njemačku, gdje su izgradili siguran i stabilan život, i gdje im ostaje nastariji sin, nije bila laka. No, želja za domovinom nadjačala je sve nedoumice.
Piše: Marijana Dokoza
Ponekad čovjek mora otići daleko da bi istinski razumio što mu znači mjesto s kojega je krenuo. Godine prolaze, životi se mijenjaju, stvaraju se nova prijateljstva i grade novi domovi, ali negdje duboko u čovjeku ostaje ono prvo pripadanje – miris rodnog kraja, poznati putevi, ljudi i uspomene koje sa sobom nosi i u tuđini.
Nakon četvrt stoljeća provedenog u njemačkom Mainzu Amela Dušanić sa svojom obitelji odlazi u svoju rodnu Slavoniju. Odlučili su, kaže, zatvoriti jedno veliko životno poglavlje i vratiti se ondje gdje ih je srce sve vrijeme čekalo, u Tiborjance.
– Znam da Slavonija nije mjesto u koje se sigurno vratiti. Nema dovoljno posla, nema onu sigurnost koju ljudi traže. Ali ona je naš dom. Čovjek može živjeti na mnogim mjestima, ali dom je dom i samo je doma sretan, kaže Amela.
Povratak kući
Amela ističe kako nije lako zatvoriti jedno veliko životno poglavlje. – Nakon 25 godina provedenih u Njemačkoj, zajedno sa suprugom i dvojicom mlađih sinova, trinaestogodišnjakom i petnaestogodišnjakom, vratiti se u Slavoniju nije nimalo lako. Stariji sin koji ima 22 godine ostaje u Mainzu. Ovdje ćemo se uvijek vraćati, tu su nam prijatelji, cijeli jedan život, kaže.
Odluka koju je obitelj Dušanić donijela nije bila laka. U Mainzu su radili, stvarali dom, odgajali djecu i gradili prijateljstva.
Više zanimljivosti: DOMOVINA ZOVE: Iseljenici u Berlinu iz prve ruke o potporama za povratak u Hrvatsku
– Bilo je to lijepo vrijeme, od prvih radnih dana i susreta s novim ljudima do nedjeljnih misa i druženja u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Bilo je i strahova jer sam u početku suprugu dolazila na tzv. turističku vizu, a onda kasnije i potpuno ostala, prisjetila se Amela.
Ne bojimo se
Godinama su odlazili i vraćali se, provodili godišnje odmore u rodnom kraju, a sada su odlučili učiniti korak o kojem su dugo razmišljali – vratiti se za stalno. Njihovo novo poglavlje počinje u Tiborjancima.
– Ne bojimo se, kaže Amela s osmijehom.
Iako iza sebe ostavljaju sigurnost njemačkog života i uređeni sustav, vjeruju da ih u domovini čekaju nove prilike. Posao i svakodnevica tek će se posložiti, za sada nemaju planova.
– Prvo ništa nećemo raditi. Prodali smo kuću u Njemačkoj. Malo ćemo se odmoriti, pa ćemo vidjeti, iskreno govori.
Posebno su radosna zbog odlaska u Hrvatsku njihova dvojica sinova.
– Djeca su još. Pred njima je novo iskustvo života u domovni, među rodbinom, prijateljima i u okruženju koje su do sada uglavnom upoznavali tijekom školskih praznika, kaže Amela.
Više zanimljivosti: „STARI DOM“ U MAINZU: Jedan od najvećih misterija Njemačke – grobovi, kripte…
Oproštaj u HKM Mainz- Amela: Zbor je bio moja druga obitelj
U nedjelju su joj članovi Hrvatske katoličke zajednice Mainz priredili oproštaj koji će dugo pamtiti. Nakon godina provedenih u zajednici, poručili su joj kako je ona žena koja je svojim glasom, vjerom i nesebičnim angažmanom postala prepoznatljiv dio njihova zajedničkog života. Ona im je uzvratila kako su oni bili njezina druga obitelj.
– Doista sam s veseljem i radošću dolazila među moje zboraše. Oni su bili moja druga obitelj, kazala je.
Svečano misno slavlje u crkvi sv. Bonifacija predvodio je fra Ante Bilić, bivši voditelj Hrvatske katoličke zajednice Mainz, u koncelebraciji sa sadašnjim voditeljem misije fra Jurom Zebićem. Na kraju mise uslijedio je dirljiv oproštaj od Amele, dugogodišnje članice župnog zbora, čitačice i aktivne sudionice župnog života.
U emotivnim riječima zahvale fra Jure Zebić podsjetio je na godine njezina služenja zajednici, istaknuvši kako je svojim glasom uljepšavala liturgijska slavlja, a svojom prisutnošću, vedrinom i spremnošću na pomoć ostavila trag u srcima mnogih.
Fra Jure: Rastanci postaju sve češći
– Posljednjih godina ovakvi rastanci postaju sve češći. Mnoge obitelji nakon dugogodišnjeg života u Njemačkoj odlučuju se vratiti svojim korijenima, obitelji i zavičaju. Takvi trenutci bude pomiješane osjećaje, radost zbog povratka kući, ali i tugu zbog odlaska ljudi koji su tijekom godina postali dio velike župne obitelji, rekao je fra Jure Zebić.
Fra Jure je zahvalio je Ameli za sve godine vjernosti i služenja zajednici.
– Danas, kada se zajedno sa svojom obitelji vraćaš u domovinu i započinješ novo životno poglavlje, rastajemo se s određenom tugom, ali još više sa zahvalnošću i radošću. Zahvalni smo Bogu što nam je dao priliku da dio životnoga puta hodimo zajedno i da u našoj zajednici ostaviš tako lijep trag. Vjerujemo da Bog koji te je pratio na tvome dosadašnjem putu neće prestati izlijevati svoj blagoslov ni na tebe ni na tvoju obitelj. Neka te Gospodin čuva na svim putovima, neka ti podari zdravlje, mir i radost, a u novoj sredini dobre ljude, otvorena srca i zajednicu u kojoj ćeš i dalje moći živjeti svoju vjeru i darivati talente koje ti je Bog povjerio. Draga Amela, hvala ti za sve što si bila i što ostaješ našoj župi. Iako odlaziš, ostaješ dio naših sjećanja, naše zahvalnosti i naših molitava. Neka tebe i tvoju obitelj prati Božji blagoslov, zagovor Blažene Djevice Marije i zaštita svih svetih. Sretan i blagoslovljen povratak u domovinu i svaki novi korak koji je pred tobom!, zaželio joj je fra Jure Zebić.
Povratak u poznato
Ni Amela nije skrivala emocije. Kazala je kako je s velikom radošću susretala Hrvate u Mainzu, bilo u crkvi, na raznim događajima ili tek usput, na ulici.
– To je učinilo moj život ljepšim. Pjevajte i družite se. Hvala vam svima na podršci i svim riječima, poručila je okupljenim vjernicima.
Nakon svete mise druženje je nastavljeno u župnoj dvorani, gdje su joj članovi zajednice osobno poželjeli sretan put kući.
Pred Amelom i njezinom obitelji sada je povratak u slavonsku svakodnevicu. U Belišću, gradu nastalom uz nekadašnje drvno-industrijsko carstvo obitelji Gutmann, te u susjednom Valpovu, među poljima, parkovima i sporijim ritmom života od onoga u Mainzu, tražit će svoj novi početak.
Možda će im nedostajati Rajna, ulice Mainza i ljudi koje su ondje upoznali. No čekaju ih obiteljski ručkovi, poznata lica, slavonske ravnice i onaj osjećaj da si svoj na svome za kojim mnogi u tuđini desetljećima pate.
I kako je rekao i fra Jure Zebić, posljednjih godina mnogi iz Hrvatske krenuli su na put koji ih je vodio u nepoznato, mnogi od njih stigli su u Njemačku, ali mnogi su se i vratili. Amela i njezina obitelj kreću na ono ljepše putovanje, putovanje koje ih vraća kući.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
