Proslava blagdana svetoga Antuna Padovanskog u četvrtak 13. lipnja u Hrvatskoj katoličkoj župi blaženog Alojzija Stepinca u Münchenu bila je izuzetno svečana.
Piše: Ljiljana Tomić
Crkva svetog Pavla apostola bila je premala da primi sve vjernike koji su se u večernjim satima uputili prema crkvi na euharistijsko slavlje u čast prezbitera i crkvenog naučitelja svetog Antuna iz Padove. Euharistijsko slavlje predslavio je prof. dr. fra Ante Akrap, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, predvoditelj i trodnevne duhovne obnove, a koncelebrirali su župnik hrvatske katoličke župe München fra Petar Klapež i svećenici koji djeluju u župi: fra Jozo Župić, fra Slaven Čeko i fra Frano Milanović Litre.
Svečanom su slavlju posebno doprinijeli dječji zbor župe „Hrvatski slavuji“ i članovi Mješovitog zbora pod ravnanjem s. Nikoline Bilić izvodeći poznate skladbe napisane u čast svetog Antuna.
Nakon ulazne procesije, pozdravnu riječ vjernicima uputio je voditelj župe fra Petar Klapež, istaknuvši kako su se župa i vjernici pripremali za blagdan moleći pobožnosti utorkom u čast svetome Antunu Padovanskom, trodnevnom duhovnom obnovom uoči blagdana, te hodočašćem sa vjernicima u Padovu, mjesto gdje se nalazi grob i bazilika svetog Antuna.
U svojoj propovijedi fra Ante Akrap je govorio o životu, djelovanju i onome što svetog Antuna čini posebno omiljenim i poznatim svecem Katoličke crkve, a to je bila njegova ljubav prema Isusu Kristu. Sveti Antun je gorio i izgorio za Isusa, naglasio je predslavitelj misnog slavlja, toliko da je želio biti mučenik i umrijeti mučeničkom smrću. Međutim, naglasio je propovjednik, Bog je imao drugi plan sa svetim Antunom, nije stigao do Maroka, zaustavio se u Italiji gdje je ostvario svoju svetost propovijedajući Evanđelje. Ono što posebno krasi svetog Antuna bila je njegova otvorenost prema društvu onoga vremena. Znao je, istaknuo je fra Ante, prepoznati konkretne probleme u društvu, poput korupcije i nije se bojao govoriti istinu. Po tome je ostao poznat jer je njegovo geslo bilo živjeti Evanđelje. Najprije je bio primljen u red svetog Augustina, a kasnije, kada je do njega doprla vijest o franjevcima u Africi koji su život završili mučeničkom smrću, poželio je i on sam otići tamo i podnijeti žrtvu za Isusa. Stoga je prešao u Franjevački red i na početku je radio najobičnije poslove, bio je pomoćni kuhar u kuhinji, dok jednoga dana nije trebao održati propovijed kao zamjenski propovjednik, istaknuo je nadalje predslavitelj. Koristio je jednostavne jasne riječi i po tome je postao omiljen što je govorio istinu.
Ono što simbolizira svetog Antuna je cvijet ljiljan sa jedne strane kao znak Božje ugodnosti i ljepote i mirisa i dijete Isus sa druge strane jer, istaknuo je propovjednik, toliko je volio Isusa da mu je se Isus ukazao kao maleno dijete pokazavši mu time svoju ljubav, bliskost i dobrotu.
Nakon prigodne propovijedi uslijedila je molitva vjernika i prinos darova te sveta pričest. Na kraju misnog slavlja na poziv župnika fra Petra ispred oltara okupila su se djeca i njihovi roditelji a fra Ante je izmolio molitvu zaštite svetome Antunu Padovanskom blagoslivljajući zatim svetom vodom najprije djecu i roditelje potom ostale vjernike u crkvi.
Proslavi blagdana svetoga Antuna Padovanskog prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je također predvodio prof. dr. fra Ante Akrap.
“Umijeće ljudskoga življenja ili mudrost života”
Prvi dan trodnevne duhovne obnove svoje duhovno izlaganje fra Ante je započeo tumačenjem ulomka iz Ivanova Evanđelja „Isus pere noge učenicima“, u kojemu je nastojao vjernicima pobliže objasniti što znače Isusove riječi iz ulomka „do kraja ih je ljubio“ i „odloži haljine svoje“. Govoreći o odnosu Boga i čovjeka kazao je da je glavna preokupacija Božja kako ljubiti čovjeka, kako spasiti čovjeka i kako čovjeka dovesti samome sebi. U tome se očituje mudrost Božja, koja je dar Duha Svetoga i nama ljudima. No na žalost, čovjek ponekad ne prepoznaje Božju brigu o njemu, udalji se od Boga, zatvori se za njegove darove, želi biti “perfekcionist”, sam i bez Boga.
Isusov pristup, kazao je nadalje propovjednik, je drugačiji. Isusov pristup je pristup ljubavi, praktična ljubav. Isus kleči pred čovjekom, pere noge svojim učenicima, gleda na njihovo dostojanstvo i njihovu vrijednost. U tim najkritičnijim trenutcima svojega života Isus odlaže svoje haljine, ne misli na sebe i na ono što ga čeka, nego gleda na ljude, gleda na čovjeka, na svakog pojedinca da bi ga spasio i usmjerio na ispravan put, po primjeru koji mu je dao za to, istaknuo je propovjednik.
Nakon duhovnog nagovora uslijedilo je euharistijsko slavlje sa razmišljanjem o čitanju toga dana, čitanje iz Matejeva Evanđelja, Isusova propovijed na gori, osam blaženstava. Tu je predavač nastojao protumačiti što znači kada čovjek ne prepoznaje Božju ljubav i blizinu, odnosno kako u teškim trenutcima kada se Boga odbaci izdržati život. Tema prvoga dana duhovne obnove bila je „Umijeće ljudskoga življenja ili mudrost života“. Nakon misnog slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom kao vrhuncem proslave.
“Pohvale molitvi”
Drugi dan trodnevnice i duhovne obnove u crkvi svetog Pavla apostola u Hrvatskoj katoličkoj župi München održan je u utorak 11. lipnja. Duhovni nagovor nakon molitve svete krunice koju su predvodili članovi Franjevačkog svjetovnog reda, uputio je predvoditelj obnove fra Ante Akrap. Tema nagovora bila je „Pohvale molitvi“.
Predavač je nastojao protumačiti pojam i važnost molitve uzimajući Isusovu molitvu Ocu „da svi budu jedno“ i „ očuvaj ih od zloga“ kao primjer za to. Govorio je s kojim se problemima susrećemo kada se molimo, može li Bog pomoću naše molitve i na našu zamolbu promijeniti tijek nekog događaja u našem životu, kada je u pitanju bolest na primjer. Istaknuo je kako molitva ne mijenja Boga nego onoga koji moli. Citirao je Goethea koji kaže: „Ništa ne traži od čovjeka koji ne razgovara sa Bogom“.
„Ono što nemam ja netko to mora nadopuniti, a to znači da smo upućeni jedni na druge, dijelimo jedni s drugima, i onda smo kompletni, onda smo zajednica, onda smo zajedništvo, onda smo Kristovi. Ako se sam Bog za nas zauzima, ako se sam Bog moli za nas, onda je to nešto sasvim drugačije, onda je to nešto sasvim posebno“, naglasio je predavač. „Svaki čovjek je kušan u svome životu. Iskušenje je jedna od bitnih odrednica čovjekova života. Isus kaže, dat ću vam mudro srce i znanje kojem se nitko nikada neće moći suprotstaviti i kojem se neće moći suprotstaviti vaši neprijatelji. Toga je đavao bio duboko svjestan, kada nagovara Isusa Krista da se brine za sebe, da učini sebi nešto dobro, ali ne Krist čini samo čovjeku. Na svaki način želi poljuljati povjerenje, uništiti povjerenje koje Isus ima prema svome nebeskom Ocu. Ali Isus je duboko ukorijenjen u svome Ocu, u Bogu, vjeruje svome Ocu, ima povjerenja u svoga Oca“, istaknuo je predavač. Nakon polusatnog nagovora uslijedilo je slavlje euharistije, koju su suslavili fra Slaven Čeko i fra Ante Akrap. Propovijed je bila o svetome Barnabi, apostolu koji je mučeničkom smrću završio svoj zemaljski život, pa je boja misnog ruha bila crvena, a koji je kako je istaknuo predslavitelj, kao i sveti Antun Padovanski nebo osvojio postom, pokorom i dobrim djelima, prodavši svoje imanje u Jeruzalemu u korist prve kršćanske zajednice koja je tamo nastala. Nakon svete mise uslijedilo je polusatno klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom koje je predvodio fra Ante Akrap sa prigodnim razmišljanjima o našem odnosu prema nama samima, o našem odnosu prema drugima i o našem odnosu prema Bogu.
“Vjera”
Tema trećeg dana duhovne obnove uoči proslave blagdana svetog Antuna Padovanskog u Hrvatskoj katoličkoj župi blaženog Alojzija Stepinca u Münchenu bila je„Vjera“. Kao uvod u duhovnu obnovu fra Ante je pročitao dva čitanja iz Lukina Evanđelja, „Moć vjere“ u kojemu učenici od Isusa traže da im umnoži vjeru i drugo čitanje „Služiti ponizno“. Na primjeru Mojsija koji je izveo obećani narod iz egipatskog ropstva predavač je istaknuo da vjera nije sredstvo postizanja nutarnjeg zadovoljstva, nego prije svega da je vjera poziv i poslanje. Istaknuo je kako se Mojsije stalno opirao Božjoj riječi. Kazao je kako to opiranje nije znak nesposobnosti, niti neslaganja niti kukavičluka, nego je znak autentičnosti samoga poziva. Mojsije je Bogu, tumačio je nadalje predavač, postavljao raznorazna pitanja u vezi svog poslanja, ali Bog baš ne odgovara onako kako je to Mojsije htio.
„Time se želi reći da i mi u životu nećemo dobiti jasne odgovore od Boga i da moramo naučiti živjeti sa neodgovorenim pitanjima. To znači da shvatimo da je naša vjera tajna, misterij i otajstvo. Djelomično je možemo shvatiti ali u potpunosti nikada do dubine odgonetnuti“, istaknuo je predavač. Dodao je kako je uloga Mojsija bila da nauči narod slušati Gospodina. „Vjera nije jedno zatvoreno iskustvo ostavljeno sa strane, vjera je proces koji se svakodnevno otvara kroz dužnost i kroz svjedočanstvo. Vjera je prije svega poziv i poslanje. Koga Bog šalje i gdje ga šalje“, istaknuo je predavač. Postoji više načina ophođenja sa vjerom, istaknuo je nadalje predavač. Jedno od toga je „umiranje vjere“ – to je žrtva ili plod iz koje će kasnije izrasti veliko stablo. „Mala vjera poniznih malih ljudi “znači da kada dođemo do granica svoje vjere onda se rađa istinska mala vjera. Suprotno maloj vjeri je „ velika vjera „ ili ljudi velike vjere“.
Jedna od odlika takve vjere je da ljudi stalno govore o Bogu, ali Boga se ne treba zloupotrebljavati. Zatim postoji tvz. “slatkovjernost”, to je kada počnemo Bogu tepati, tu je Bog kao pratitelj koji nas prati na našim izlascima na našim putovima, istaknuo je predavač.„Vjera kao simulacija prošlosti“ znači da vjera živi od prisutnosti, od nas se traži da budemo svjedoci Božje prisutnosti u svijetu. Biti „vjerski fanatik“ znači, objasnio je nadalje predavač, da je to našminkana vjera,“spremni smo sve upotrijebiti da odbacimo male i ponizne vjernike, zaključio je predavač. „Vjera je zahvat Božji u našim životima. Kršćanska vjera je ljubav, a oličenje te ljubavi je Isus Krist. Potrebno je postaviti ljestvicu vrijednosti, ravnotežu svojega života i življenja. Za to nam je potrebna evanđeoska mudrost. Ne možemo opstati u svijetu ako Boga ne ljubimo, ako sebe ne ljubimo i ako drugoga ne ljubimo, istaknuo je na kraju predavač. Nakon duhovne obnove uslijedila je euharistija i klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Propovijed je bila iz Matejeva Evanđelja „ Nisam došao ukinuti zakon ni proroke, nego ispuniti“. Program duhovne obnove kroz sve tri večeri glazbeno je animirao zbor i orkestar Hrvatske katoličke župe München pod ravnanjem s. Nikoline Bilić.
Fenix-magazin/SIM/ Ljiljana Tomić
