Unazad nekog vremena znatan broj mladih ljudi dolazi iz Hrvatske u Njemačku i nakon nekog vremena jednostavno „nestaju“. Odnosno, nemaju potrebu javiti se roditeljima, rođacima, prijateljima, a potom ih oni traže.
Roditelji zovu poznanike i prijatelje svoje „nestale“, odrasle djece, u nadi za bilo kakvom informacijom. Potom ovi drugi „nestale“ traže putem društvenih mreža, policije, medija… Naposljetku, svi dođu do zaključka kako jednostavno „nestala“ osoba ne želi biti pronađena.
Roditelji u očaju jer im se djeca ne javljaju
Dogodilo se to u nekoliko slučajeva u posljednjih nekoliko mjeseci u Njemačkoj. Majka je tražila sina kojeg je pronašla u Münchenu, platila mu kartu za vlak do Frankfurta, a on izišao na nekoj usputnoj postaji i jednostavno ponovno „nestao“. Poznat je i slučaj kad je otac tražio sina koji je iz Slavonskog Broda došao raditi u Frankfurt. Nakon nekog vremena se prestao javljati, a otac je u pokušaju da ga pronađe angažirao prijatelje, poznanike, prijavio policiji, zvao redakciju Fenixa. Poručivao je sinu preko medija i društvenih mreža neka se javi. Bio je spreman zvati i njemačku televiziju, a onda se sin napokon pojavio – onako kako je i nestao. Došao je u Slavonski Brod i javio se prijatelju. Ocu nije.
Nedavno je pokrenuta velika potraga za djevojkom koja je iz Hrvatske otišla raditi u Frankfurt i „nestala“. Otac je dolazio iz Nizozemske gdje radi i živi, brat iz Hrvatske, Hrvati u Frankfurtu su se angažirali, tražili je po ulicama, mjestima gdje je zalazila. Naposljetku ju je pronašla policija, a pošto je rekla kako se ne „osjeća“ nestalom budući je punoljetna i ne mora se nikome javljati, policija ju je vratila na mjesto gdje ju je i pronašla.
Nije mu se javljalo
Nedavno je pokrenuta potraga i za jednim 38-godišnjakom koji je došao na rad iz Hrvatske u Njemačku, ali se on „pojavio“ nakon nekoliko dana i rekao kako mu se jednostavno nije javljalo. I što na to reći? Ništa, jer zakonski nitko nikoga ne može prisilili da se nekome javi, ali kao čovjek svatko bi trebao imati osjećaj odgovornosti koji mu kaže kako se makar roditelju moraš javiti pošto znaš da brinu. Jer roditeljska ljubav i briga prema djeci, ma koliko god oni imali godina, ne jenjava s eventualnim svađama i nesuglasicama u obitelji, zbog kojih se možda odrasla djeca ne žele javiti svojim roditeljima.
Napomenimo samo da ima i onih koji nestanu jer im se doista nešto dogodilo. Ovaj komentar nije namijenjen njima ili njihovim obiteljima, već onima koji odlaze od kuće, iz obiteljske sigurnosti, pa se iz nekog inata nikome ne žele javiti. Očaj oca koji vas nazove i kaže: „moje dijete je nestalo, možete li objaviti vijest o tome, možda pomogne, možda ga netko prepozna“, ne može ublažiti nikakva buntovnost ili inat „nestalog“.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
