Napali su je mačetom, bila je na rubu smrti, vidjela je stvari koje običan čovjek ne može niti zamisliti, svakodnevno svjedoči gladi i neimaštini…ali Afriku ne bi mijenjala za cijeli svijet. Intervjuirali smo uistinu posebnu osobu koja nam svima može poslužiti kao primjer kakva osoba može biti kad joj ljubav služi kao putokaz.
Za Fenix-magazin piše: Draženka Franjić
Vijest o napadu na misionarku Vedranu Ljubić u Ugandi odjeknula je pred Božić izazvaši šok i strah za njen život kod sestara Kćeri Božje ljubavi, ali i svih onih koji poznaju ovu veliku i hrabru ženu.
Nismo se vidjele pune tri godine, točno koliko je prošlo od njenog zadnjeg godišnjeg odmora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odakle potječe. Unatoč strahoti koju je proživjela kada ju je mačetom napao radnik koji je htio opljačkati novac, u njenim očima i dalje se vidi vedrina one “stare” Vedrane. No, ovaj puta osim radosti kojom je prije zračila osjeti se i duboki mir, kakav vjerojatno dobiju osobe koje dođu na rub smrti. A, sestra Vedrana je zaista bila na rubu smrti i sudeći po fotografijama koje mi je tada poslala teško je bilo za vjerovati da će se potpuno oporaviti.
Ispričala mi je kako je fotografije napravio radnik koji joj je došao pomoći i našao je doslovno u lokvi krvi. Pitala sam je je li se bojala, a ona je rekla: “Jesam. Došao je zamaskiran i kroz zube prijeteći zatražio “money”(novac). Nije mi palo na pamet da mu ne dam novac kako je bilo napisano, samo sam počela glasno vikati i sagnula se. Ovdje često kradu ljudima krave jer nisu u stajama kao kod nas i onda oni viču kada traže pomoć. I ja sam vikala jer sam znala da će mi tako netko pomoći. A, on me postrance udarao mačetom. Znala sam da me želi prvo omamiti, a onda ubiti i uzeti sve i znam da sam rekla ‘Bože, Bože’. Samnom je taj dan ostala samo novakinja koja je bila negdje u dvorištu i kad je on otišao zvala sam je, ali sam zatvorila vrata garaže da me ne vidi u krvi i uplaši se.”
Ispričala mi je kako je sama na mobitel zvala pomoć, dok su kraj nje bili njeni psi koji su doslovno lizali njenu krv po podu. Pokazala mi je još nekoliko fotografija nastalih poslije napada na kojima se vide duboke rane nastale mačetom. A, onda mi je ozarena lica pokazala fotografije svoja dva psa i mačke. Pitala sam je zašto je bila u garaži, a ona mi je objasnila kako je na zemlji koju je kupila od donacija koje je dobila, prvo napravljen visoki zid na koji je postavljena žica i pokazala mi fotografiju velikog zemljišta koje doslovno okružuje zid visok sigurno dva metra.
Kako je morala radove prepustiti dvojici mladih ljudi koji su pronašli radnike, kupovali materijal i sve vodili, a ona često putovati, među prvim su sagradili veliku garažu u kojoj su napravili dvije sobe.
I upravo u jednoj od njih spremila se za spavanje kada se jedan od radnika popeo preko drveta i preskočio zid u namjeri da je opljačka.
“To jutro sam ih sve isplatila. Samo njih dvojica su bili ovdje iz Sorotija a ostali iz Kampale. Ovi iz Kampale otišli su, a njih dvojica su još ostali i pitala sam ih odakle su oni. Kada su mi rekli da su odavde rekla sam im da bi onda preko blagdana mogli doći zaliti nam banane. Složili su se i otišli,” ispričala je i dodala kako je došao dva-tri dana nakon napada navodno da zalije banane. Ustvari došao je vidjeti kako stoje stvari.
“Njih dvojica su bili u zatvoru mjesec dana, ali policija nije mogla ništa dokazati i pustili su ih uz kaznu od 100 dolara,” kaže sestra Vedrana.
Iako sam očekivala da će biti zbog toga ogorčena, u njenom glasu nije bilo ni traga gorčine. Na pitanje sretne li ga kada u Sorotiju rekla mi je: “Ljudi su tamo puno tamniji već u onom dijelu Ugande gdje si ti bila, pa ih još teško raspoznajem.”
Zanimalo me ipak boji li se, a ona je mirno odgovorila: “Svi mi koji odemo u misionare svjesni smo da možemo biti ubijeni i ne bojimo se. Uzdamo se u Boga. Treba se moliti.”
A, onda smo se vratile na sami početak njene priče odlaska u istočni dio Ugande u koji se nitko nije usudio otići dok je harao Joseph Kony. Naime, Kony je u Ugandi osnovao terorističku skupinu za koju se procjenjuje da je brojala do 3.000 vojnika, od kojih su veliki broj bila djeca. Procjenjuje se kako je Kony oteo 66 000 djece koju je pretvorio u djecu vojnike i seksualno roblje. Upravo stoga, roditelji su noću djecu dovodili na spavanje u dvorište bolnice koju su sagradili Talijani. Naime, Kony je sa svojom vojskom terorista upadao u sela i natjerao bi djecu da mačetom ubiju roditelje i potom ih odvodio.
Sestra Vedrana čula je za bolnicu Acholi i otišla uvjeriti se osobno kako to izgleda. Ispričala mi je kako je bila duboko potresena kada je vidjela madrace u dvorištu na kojima bi se od straha djeca pomokrila, a prizori koje je vidjela u bolnici zauvijek su joj se urezala u sjećanje. Rekla mi je kako je tada vidjela nezamislivo stravične stvari koje nikada nije mogla ni pomisliti da čovjek može učiniti čovjeku. Ispričala mi je kako je tamo bila žena kojoj su Konyevi ljudi odrezali donju usnu, nos i uši, a najstrašnije joj je bilo vidjeti čovjeka kojem su mačetom prerezali živce na vratu zbog čega se toliko tresao da su ga morala držati četvorica bolničara.
“Kada je mene napao taj radnik mačetom bojala sam se toga da me ne udari tako da mi prereže živce i da ostanem živa. To su radili uglavnom muškarcima. Htjeli su da ostanu živi, ali bi ih tako uništili,” rekla je i dodala:
“Tada sam odlučila odvesti humanitarnu pomoć prognanicima u Gulu. Sakupila sam donacije i kupila pun kamion potrebnih stvari, ali me nitko nije htio odvesti. Bojali su se. Onda sam našla muslimane koji vjeruju kako im se u prisustvu časne sestre ne može ništa dogoditi i oni su me vozili. Međutim, kada smo došli blizu saznali smo da je noć prije jedno selo bilo napadnuto i poubijano puno ljudi i oni su se uplašili. Rekla sam im da ću ja voziti kamion ako oni neće,” kazala je i nasmijala se. “To sam se ja malo pravila hrabra. Ne znam voziti kamion, ali oni su se ohrabrili i uspjeli smo doći do bolnice. Oni su odmah otišli, a ja i časna koja je bila samnom, smo ostale.”
I tada se rodila želja da otvori misiju i na istoku Ugande. Kada je Kony protjeran iz Ugande sestra Vedrana je prikupila donacije, kupila zemljište i napravila doslovno čudo – predivnu kuću u kojoj trenutno živi s još pet sestara. Upitala sam je kako uspjeva prikupiti sve te donacije, a ona mi je odgovorila:
“Svaki dolar je kod mene opravdan. Sve se zna gdje je što potrošeno. Ja ti to sve vodim u kompjuteru i donatori mi vjeruju.”
I taman kad sam pomislila da je završila s gradnjom i da će sada malo odmoriti, sestra Vedrana mi je ispričala kako su kupili još jedno zemljište u selu Aterai-Olilim udaljenom oko 80 kilometara od Sorotija. Tamo će, kaže, sagraditi kuću, vrtić, školu…
“Rekli su mi da u tom dijelu Afrike ne možemo raditi sa starijima. Njih se ne može mijenjati. To su jako zaostali ljudi i njihova vjerovanja i način života teško je mijenjati. Zato moramo raditi s djecom. Njih trebamo učiti i školovati da bi im život bio bolji,” objašnjava mi sestra Vedrana i dodaje:
“Zato smo kupili to zemljište u Aterai.Olilimu. Kad sam dovela sestre vidjele su samo travu visoku oko dva metra. Mislile su da tu uopće nema sela. Šokirale su se kada su ljudi počeli izlaziti iz te trave. Tamo još vlada strah od Konya i ljudi puste da trava toliko naraste da se ne vidi da postoji selo, odnosno da tu žive ljudi. Moram samo smisliti kako ih nagovoriti da školuju djecu jer tamo škola nije besplatna.”
Kako graditi sestra Vedrana zna. Naime, iza nje je veliko iskustvo, a izgled svih dosadašnjih kuća sama je osmislila, pratila gradnju i uredila interijer do najsitnijih detalja. Radnike ima, a volje i hrabrosti joj ne nedostaje unatoč svemu što je ne tako davno proživjela.
Provele smo u razgovoru cijelo dopodne, no ostalo mi je ono najvažnije pitanje – hoće li se ikada vratiti iz Afrike.
“Neću. Zauvijek ću ostati u Ugandi,” odgovora spremno:”Rekla sam mojim časnama da me pokopaju tamo gdje umrem. Nebitno u kojem mjestu. Neka bude uz kuću, kako je to običaj u Africi. Neće trošiti novac na prijevoz, tamo je to jako skupo,” kaže uz smijeh.
Na kraju svega mogu samo reći, Vedrana moja, hvala ti što postojiš i što nam je Bog isprepleo puteve. Poznavati ovu hrabru ženu koja je ove godine bila predložena za osobu godine, vraća vjeru u ljude, ljubav i pouzdanje u Boga.
Fenix-magazin/SČ/Draženka Franjić
