Ljubav za svoje, mržnja za tuđe. Tako bi se u najkraćem moglo okarakterizirati sadašnjeg prvaka Srpske pravoslavne crkve patrijarha Porfirija Perića.
Piše: Dr. Jure Burić
I nije mene briga što on svoje voli, nije me briga i što s radosti u očima i na licu „otvara usta“ dok pjeva svoje četničke pjesme po Americi, nije me briga što sa svojim istomišljenicima uživa u njihovom društvu, ma nije me briga niti što neuvjerljivo glumi potrebu za suživotom i dobrim odnosima njegovog i mog naroda, ali me je i te kako briga što bez imalo srama i Božjeg straha loše javno govori o našem blaženiku Alojziju Stepincu. Pritom čini sve, kao i njegov prethodnik patrijarh Irenej, da naš Blaženik ne bude proglašen Svecem Katoličke crkve.
Izmišljaju i podmeću
Izmišljaju se pritom pisma protiv bl. Stepinca kojih nema, podmeću spoznaje kojih nema, a kriju njegova dobra djela kojih i te kako ima. Ima ih na pretek. I to podastrtih dokazima ne od “svojih”, već od “tuđih”, onih koji nisu njegov rod ni plod. To su mahom ljudi drugih vjera i nacija, a koji su na svojoj koži osjetili njegovu dobrotu i silnu želju da svima, pa i njima u nezgodnim vremenima, bude na pomoći. Pomogne kad je pomoć bilo riskantno davati, kada je mogao lako biti otkriven i osuđen. Naš hrvatski Blaženik je to radio svjesno, otvorena srca i plemenite duše ne očekujuči nikakvu ljudsku nagradu. Naprotiv, prijetila mu je kazna koju je bio spreman u svakom trenutku i prihvatiti.
I onda kad su ga zli ljudi izveli pred zle jugokomunističke suce ostao je čovjekom, uvjeren u svoje djelo koje su njegovi vjernici prepoznali, a nevjernici osuđivali. Ostao je do zadnjeg dana i zadnjeg daha vjeran svojoj Crkvi, svom Svetom Ocu i svom hrvatskom narodu i svojoj Hrvatskoj ne dopuštajući nikom da ga u toj vjeri i ljubavi natkrili. Njegov život i njegovu bezrezervnu predanost prepoznao je Sv. Otac Ivan Pavao ll i nagradio ga imenom Blaženik na ponos cijelog njegova naroda hrvatskog.
Dvojica nesretnika
A onda se nađoše dvojica nesretnika: prvo Irenej, pa sad Porfirije, koji u sve posumnjaše, koji sve zanijekaše i koji se iz petnih žila trude da taj zaslužni Blaženik ne postane Svetac. Na stranu poprilično glupa odluka da se o njegovoj svetosti izjasni i s tim složi neka druga, u ovom slučaju Srpska pravoslavna Crkva, a ne njegova Katolička Crkva. Kao da biramo pravoslavnog, a ne katoličkog sveca.
Je li ikada do sada netko od crkvenih predstavnika našeg hrvatskog naroda i Katoličke Crkve bio konzultiran kad se je “posvećivao” neki njihov srpski svetac?. Naravno da nije, a niti će. Pa tko onda i zašto pita njih za njihovo mišljenje, tim više kad se zna njihova mržnja prema svemu što je katoličko i hrvatsko. I tu svoju mržnju oni ne znaju sakriti. Naprotiv, oni ju javno obznanjuju i s njome se ponose.
A mi Hrvati? Što to radimo mi osim što stalno nekom nešto dokazujemo i argumentirano pokazujemo. A dobro znamo kako argumenti protiv zluradih srca ne vrijede. Ne vrijede ama baš ništa. Stoge se već jednom okrenimo sami sebi i ponašajmo se kao da ih uopće nema, kao da su sjene koje nam mogu doduše na tren zasjeniti svjetlo, ali ne i donijeti mrak.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
