Još od vremena kada sam kao student četvrte godine medicine od svoga učitelja saznao koliko je važno umirućeg držati za ruku ne prestajem o tome razmišljati. Slušao sam kasnije od meni dragih prijatelja svećenika i časnih sestara kako je blagoslovljen onaj na čijim rukama netko umre.
Piše: Dr. Jure Burić
Dogodilo se to i meni kada je baš jedna časna sestra u Janjini, gdje sam kao mladi liječnik radio, umrla na mojim rukama. Druge časne rekoše: “blago vama doktore, naša sestra ispusti svoju dušu na vašim rukama”.
Od tada do danas puno ih je na mojim rukama umrlo- je li to blagoslov? Ne znam!
Meni jest!
Od tada do danas ne prestajem govoriti ukućanima u čijem domu netko umire i njegovateljicama u staračkim domovima gdje su takvi trenutci česti.
Nastojim ih uvjeriti koliko puno umirućem ta pružena ruka znači. Ona mu daje smiraj u teškim trenucima, ona mu je snaga i nada, ona mu je posljednja veza s ovim svijetom od kojeg se rastaje i odlazi u neki novi, nepoznati, bolji….
Nije stoga čudo što i sam Sveti Otac Benedikt XVI ( naš dobri Papa u miru!) upozorava da je u trenutku smrti umirućem puno važnija ta fizička veza s čovjekom (ta pružena ruka!) od one sa samim Stvoriteljem! Zato pružimo umirućima svoju ruku očekujući da će je jednoga dana i nama netko pružiti!
Fenix-magazin/IM/Dr.Jure Burić
