Neobična priča iz života 37-godišnjeg Hrvata iz Mannheima Jerka Jalsovca, nagnat će svakog tko je čuje da se zamisli nad vlastitim životom.
Jerko je čak četiri puta izbjegao smrt, a onda odlučio doći u Njemačku i živjeti „po svome“.
– Želio sam samo uživati u životu, jer nikad ne znaš što te sutra čeka – kaže Jalsovec koji je rođen u Međimurju gdje je završio gimnaziju, a potom u Varaždinu upisao Fakultet organizacije i informatike. 
Prvi put je, kaže, izbjegao smrt 22. travnja 2004. godine. Imao je tešku prometnu nesreću. Iz Međimurja su ga vozili u Zagreb i nitko nije vjerovao da će preživjeti.
– Imao sam puknuće lubanje, a liječnici su mi dio lubanje zamijenili „pločicama“, odnosno posebnom vrstom plastike. Nakon te nesreće bila su još tri događaja koja su me promijenila i utjecala na život. Prvi je bio kad sam pao s trećeg kata kuće na betonsko stubište.
Prošao sam srećom samo s lakšim ozljedama. Potom sam doživio još jednu prometnu nesreću. Bio sam na suvozačevom mjestu u automobilu i ostao visjeti u autu koji se prevrnuo na krov. Putovali smo oko četiri sata, a ja sam se vezao sigurnosnim pojasom samo desetak minuta prije nesreće – otkriva Jerko.
Nepokretan na nekoliko sati
No, tu nesrećama nije bio kraj. Kako kaže, „živu glavu“ je jedva izvukao kad je dva puta uzastopno ronio s bocom kisika na dubini većoj od 40 metara. Između je propustio jedan sat dekompresije te je izgubio svijest. Mjehurić zraka mu je začepio žile leđne moždine i nekoliko sati je bio potpuno nepokretan. Hitno je odvezen u barokomoru u bolnicu u Puli.
– Ti događaji su mi promijenili pogled na život. Liječnik mi je rekao, „više nećeš moći na kickbox, nećeš na ronjenje, odsad si umirovljenik“. No, zainatio sam se, oporavio i počeo roniti s perajama. I danas se bavim podvodnim ribolovom. Baš zato što je rekao da to više ne mogu – smije se Jerko, dodajući kako čovjek počne cijeniti vrijeme koje ima, tek kad ga samo jedan otkucaj srca dijeli od „biti ili ne biti“.
– Počeo sam se baviti fotografijom, modelingom, snimanjem spotova, i to mi je velika strast. Uz to radim još četiri druga posla, koja kombiniram na način da sebi uvijek ostavljam dovoljno slobodnog vremena za stvari koje me vesele i koje volim raditi. Istodobno ne ovisim niti o jednom šefu koji bi mi eventualno mogao zagorčavati život. Uvijek lako kažem: „Doviđenja“. Nije me briga hoće li mi to donijeti manje financije, bitno je da ja živim život kako ja želim, kaže Jerko.
Ljepota tijela
Dosad je radio spotove za hrvatske pjevače, neki se prikazuju i na glazbenom programu CMC. Bavi se i umjetničkom fotografijom, a na njima, kaže, pokušava naglasiti ljepotu ljudskog tijela.
– Vrlo je bitno imati dobrog modela i uspostaviti s njim vezu, da on vjeruje tebi i tvojem radu, te se tako može opustiti. Žene su senzibilnije od 
muškaraca, ekspresija lica ili pokreti lakše dočaravaju emocije.
No, s muškim modelima je lakše raditi. Posao modela, kaže dalje Jerko, nije nimalo lagan. Modeli puno treniraju. I sam trenira i po 15 sati tjedno. Ali, volim to, iako je jako teško.
– Najlakše je nešto fino pojesti i otići pred tv ili spavati. Bio sam jedan od onih koji bježe od objektiva, no to sve postaje lagano prošlost. Volim vidjeti svoju lijepu fotografiju i skupljati slike za sjećanje – kaže Jerko koji još nije oženjen i, kako kaže, zasad nema djece.
– Jednog dana bih volio ispuniti i taj san i postati otac. Zavolio sam put kojim sam krenuo, a vidjet ćemo kuda me vodi i kud će me dovesti.
Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji na svim većim prodajnim mjestima međunarodnog tiska i kolodvorima u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
