Dugo ga nije bilo. Svi smo bili zabrinuti. Nazivali smo telefonom. Saznali smo da je u bolnici. Nije to prvi put da se Drago, ili kako ga ja rado zovem Dragec, opet nakon bolesti pojavi među prijateljima, čitateljima i poznavateljima koji rado navraćaju k njemu u Hrvatski dom “Dobri o. Antić”, pri HKŽ München. Pojavio se u srijedu, 22. srpnja 2026. u popodnevnim satima i ostao sat vremena među knjigama.
Ljudi ga žele ne samo vidjeti, nego kod njega, u župskoj biblioteci posuditi knjigu za srce i dušu. A knjigâ u biblioteci ima preko pet tisuća. Tu nalazimo: beletristiku, povijest, religiju, razne priručnike, enciklopedije, posebice povijest književnosti.
Nesretni rat u Bosni i Hercegovini rastjerao je ljude na sve strane. Ljudi su u velikom broju dolazili u München i okolicu. Tadašnji župnik fra Mirko Marić razmišljao je na koji način nešto dobra i plemenita učiniti za te ljude. Župski Caritas itekako je pomagao, ne samo onima koji su dolazili, nego i onima koji su bili raspršeni po Hrvatskoj.
Možda ga je također vodila izreka: “Plebs sine doctrina, populus sine lege, cruentis moribus accelerat, pronus in omnenefas”, – “Masa bez nauka, narod bez zakona, okrutnim navikama žure, spremni na svako zlodjelo”.
I u tom razmišljanju netko ga je uputio na Dragu Šipraka, koji će rado prihvatiti biblioteku i biti na usluzi ljudima i obiteljima iz Bosne i Hercegovine, i uopće Hrvatima. On je rodom iz Koprivnice. Devedeseti rođendan slavio je 1. svibnja 2026. godine.
Preko trideset godina je na usluzi čitateljima dobre knjige. U početku su ljudi, priča mi Drago, dolazili u velikom broju. Uzimali su beletristiku, religiju, a onda povijest. Danas dolaze u manjem broju. Njihova djeca slabije znaju hrvatski jezik, a onda je tu i Internet.
Drago je došao u Njemačku 3. rujna 1957. godine. Najprije je bio u Meiderichu kod Duisburga. Radio je u rudniku. Onda je 1960. preselio u München. Upisao je ruski, njemački, metalurgiju i rudarstvo. Prevodilac je i simultani dolmečer. Petnaest godina radio je u Internacionalnoj knjižari i osamnaest godina u Max-Planc Institutu. U mirovini je od 1965. godine.
Krase ga strpljivost, uslužnost, znanje i ljubav prema čovjeku, osobito malom čovjeku. Pročitao je puno knjiga, pa je svakome koji bi dolazio u biblioteku znao dati savjet i uputiti ga prema dobroj knjizi.
Meni je obećao da će opet na jesen doći u biblioteku i ako Bog da izdržati još jednu godinu i biti na usluzi svima onima koji vole čitati i oplemenjivati svoju dušu.
Fenix-magazin/SČ/Fra Jozo Župić
