Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić rođen je u Pribiću, selu nadomak Krašića 15. travnja 1919., gdje je rođen i hrvatski mučenik, blaženi pok. Alojzije Stepinac, također kardinal i zagrebački nadbiskup.
Kuharić je umro 11. ožujka 2002.
Inače, ovaj kraj nazivaju i „Dolinom kardinala“. Teologiju je studirao u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1945. Bio je župnik u Sv. Martinu pod Okićem, Rakovu Potoku i Samoboru. Pomoćnim biskupom imenovan je 1964., zagrebačkim nadbiskupom 1970, a 1983. kardinalom.
Umirovljen je 1997. Bio je zaštitnik Crkve za komunističke vladavine, moralni autoritet u demokratskim promjenama i u doba stjecanja hrvatske neovisnosti.
Baš u tim prvim danima stvaranja hrvatske države najčešće je bio u društvu prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana.
Kuharić je bio poglavito omiljen i među hrvatskim braniteljima, ali i stradalnicima, izbjeglicama i prognanicima. Pomagao je koliko je god mogao i čvrsto vjerovao u pobjedu Hrvatske vojske, odnosno stvaranje hrvatske države.
Neke njegove izjave i danas se rado pamte i citiraju. Tako je među ostalim rekao i ovo: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je.
Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre.“(Petrinja, 1991.). Zatim je dodao i ovo: „Među velikom većinom naših vjernika, naših prognanika, postoji raspoloženje za opraštanje i pomirenje, a to je znak izvršenja junačkog čina vjere“.
Bio je domaćin pape Ivana Pavla II. (1920.-2005.) za njegova posjeta Hrvatskoj 1994.
Za ovog neupitnog moralnog autoriteta i humanista čija se riječ uvijek pažljivo slušala, Ivan Pavao II. je izjavio: „On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskoga naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja“.
Citirat ćemo još i kardinala Vinka Puljića.
„Kad je bilo najteže vrijeme, uzoriti kardinal je svjedočki stao, glas dizao, okupljao i molio kako bi bio svijetli putokaz da u onim teškim komunističkim vremenima ne izgubimo pravac.
Zahvaljujemo Bogu što nam je bio tako divan svijetli primjer i životom i riječju, a poglavito što je bio hrabro postojan u svjedočenju istine o Crkvi katoličkoj u hrvatskom narodu i o Hrvatima, koji je svjedočki ostao na putu blaženoga Alojzija Stepinca koji je na poseban način bio jedan znak“.
Zagrebački nadbiskup i kardinal bio je oslonac i utjeha mnogima, napose svojom blagošću i poniznošću. Ukopan je pored oltara zagrebačke katedrale, nedaleko Alojzija Stepinca, koji je kao i on ostavio neizbrisivi trajan trag u biću hrvatskog naroda prošlog stoljeća.
Godine 2012. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.
Međutim, kako god okrenuli, uvijek ćemo se pitati: jesmo li se omiljenom kardinalu, ipak, dovoljno odužili?
Fenix-magazin/Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
