Ovog ljeta Bosna i Hercegovina te Hrvatska ispisuju nove stranice svoje nogometne povijesti. Obje su među 32 najbolje reprezentacije svijeta i obje su izborile plasman u nokaut-fazu Svjetskog prvenstva.
Piše: Jozo Pavković, Večernji list
Za Hrvate u BiH to ne bi trebao biti razlog za dvojbu, nego za dvostruko zadovoljstvo. Jer imaju dvije reprezentacije: Hrvatsku, kao reprezentaciju svog naroda, i BiH, kao reprezentaciju svoje domovine.
Mnogi Hrvati u BiH nikada nisu razvili snažnu emocionalnu povezanost s reprezentacijom BiH. Razlozi za to nisu isključivo nogometni, pa ni sportski. Rat, političke podjele, osjećaj neravnopravnosti i uvjerenje da državne institucije ne predstavljaju jednako sva tri konstitutivna naroda ostavili su dubok trag, a sve se to neminovno prelilo i na sport.
Zastave s ljiljanima
Dodatno nepovjerenje stvarali su prizori sa stadiona na kojima dominiraju „zastave s ljiljanima“. Dok ih jedni doživljavaju kao simbol povijesne Bosne, drugi ih ponajprije povezuju s ratnim razdobljem. Povremeno su se događala i slavlja koja su više nalikovala na provokacije nego na iskreno zajedničko veselje. Takve scene nisu gradile mostove, nego su kod mnogih dodatno učvršćivale osjećaj da reprezentacija ne pripada svima jednako.
Ipak, današnja reprezentacija BiH izgleda drukčije, ne samo po rezultatima nego i po poruci koju šalje. Prvi pogodak BiH na ovom Svjetskom prvenstvu kreiran je po nacionalnom ključu: postigao ga je Srbin Jovo Lukić, na asistenciju Bošnjaka Seada Kolašinca i Hrvata Ivana Bašića. Hrvatski reprezentativci u BiH (Vasilj, Katić, Bašić, Šunjić, Radeljić i Zlomislić) postali su miljenici bošnjačkih navijača. Može li se takav odnos prenijeti i na dva naroda?
Izbornik Mostarac Barbarez
Velike zasluge za stvaranje kulta zajedničke reprezentacije ima i izbornik Mostarac Sergej Barbarez. Bez velikih parola i jeftinog domoljublja uspio je vratiti osjećaj da je reprezentacija otvorena svima. Njegova je poruka od prvoga dana bila jednostavna: igraju najbolji, a ne “naši” i “vaši”. Takav pristup neće preko noći promijeniti navijačke navike stvarane desetljećima, ali može vratiti povjerenje koje je godinama nedostajalo.
ANA POPOVIĆ: Mala lekcija o ljubavi Hrvata iz Kiseljaka prema BiH!
Nitko razuman ne očekuje da će Hrvati iz BiH prestati navijati za Hrvatsku. To nije ni prirodno ni potrebno. Hrvatska će uvijek biti reprezentacija hrvatskog naroda u BiH, njegove kulture i identiteta. Ali zašto bi to automatski značilo i protivljenje Bosni i Hercegovini? Isto tako, zašto ne bi bilo prirodno da Bošnjaci iskreno navijaju za svog susjeda, Hrvatsku?
Uspjesi Hrvatske ništa ne oduzimaju BiH
Navijanje nije ograničen resurs. Ne moraš manje voljeti Hrvatsku da bi se radovao pobjedi BiH. Ne moraš manje cijeniti hrvatski grb da bi slavio uspjeh reprezentacije države u kojoj živiš, u kojoj su tvoja obitelj, imovina, prijatelji, susjedi i sunarodnjaci, u kojoj plaćaš porez. Kao što uspjesi Hrvatske ništa ne oduzimaju BiH, tako ni uspjesi BiH ne umanjuju hrvatski identitet njezinih Hrvata.
“ONI KOJI NE VOLE BIH TREBAJU OTIĆI”: Je li se Izetbegović potpuno pogubio?
Naprotiv. Samopouzdani narodi ne jačaju tako što odbacuju državu u kojoj žive, nego tako što u njoj grade svoj položaj, ugled i mjesto.
Možda upravo nogomet može učiniti ono što politika godinama nije uspjela: pokazati da zajedništvo ne znači odricanje od vlastitog identiteta, da jačanje hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog identiteta ne mora značiti slabljenje Bosne i Hercegovine te da država može biti zajednička upravo onda kada nitko ne mora odustati od onoga što jest.
Hrvati u BiH ne trebaju birati između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Trebaju navijati za obje.
Fenix-magazin/SIM/Jozo Pavković – Večernji list
