Iako je pitanje potrebe proširivanja prava pristupa arhivskome gradivu nastalome djelovanjem državnih i partijskih jugoslavenskih tijela u recentnom razdoblju manje-više aktualno od pojave teme izručenja, a onda i suđenja Perkoviću i Mustaču u Münchenu, ta problematika postoji još od sloma komunizma i propasti Jugoslavije, piše za Fenix hrvatski povjesničar Wolfy Krašić.
Nakon niza manjih koraka u proteklom razdoblju, koji su polagano rušili zid koji je istraživače i sve ostale zainteresirane dijelio od tih materijala, uslijedio je potez trenutne hrvatske Vlade, koja ga je u potpunosti učinila dostupnim. Baveći se već nekoliko godina istraživanjem rada poslijeratne hrvatske političke emigracije, ali i raznih opozicijskih snaga u zemlji, pregledavši i obradivši pri tome oko trideset tisuća stranica dokumenata nastalih na temelju rada raznih jugoslavenskih obavještajnih i diplomatskih službi, stekao sam niz najneporednijih iskustava vezanih za spomenuto gradivo, koje predlagatelji i usvojitelji promjene arhivskog zakona, što je razumljivo, ne posjeduju i u javnosti izlaze s općenitim ocjenama ove problemtike.
Neutemeljene optužbe
Najprije valja kazati kako sam promjene s ciljem proširivanja dostupnosti gradiva spomenute provenijencije pozdravio iz dvije pozicije – uže, kao historiograf i šire, kao građanin Republike Hrvatske. Nije potrebno posebno objašnjavati da bi veći broj izvora historiografske radove učinio kompletnijima i kvalitetnijima.
S obzirom kako različita iskustva iz perioda komunističke Jugoslavije i dalje, što većim što manjim intezitetom, izazivaju nezdrave podjele i sukobe u hrvatskome društvu, ja sam, vjerujem kao i mnogi drugi, najživlje zaintersiran da se takva situacija promijeni.
Jedan od mehanizama koji bi, prema mojem mišljenju, vodili tim putem jest smanjivanje prostora špekulacije, onih sivih zona u kojima mogu egzistirati razne poluistine i neistine, koje se uvijek i iznova ponavljaju i truju atmosferu u hrvatskom javnom prostoru. Jedno od obilježja demokratskog društva jest postojanje i sukob različitih mišljenja, kao što je obilježje svake historiografije postojanje manje ili više različitih interpretacija nekih povijesnih procesa, događaja i fenomena. Međutim, obrada što većeg broja izvora različite provenijencije dovodi do pribavljanja velikog broja činjenica. Kada se rasprave, a onda i historiografske analize temelje na velikome broju činjenica tada su prostori za različita mišljenja i historiografske interpretacije manji. Viši stupanj dostupnosti spomentih dokumenata onemogućio bi daljnje, generalno rečeno, neutemeljene optužbe kako je netko npr. navodno dio doušnik obavještajnih službi ili pak postavljao mine u jugoslavenska diplomatska predstavništva u inozemstvu.
Neki aspekti problematike otvaranja arhiva
S obzirom na narav jugoslavenskog komunističkog režima te način tretiranja stvarnih i izmišljenih političkih protivnika, oni koji su još na životu te potomci i rodbina već preminulih, a posebno od strane režima ubijenih, zaslužuju rasvjetljavanje tih, po njih, traumatičnih i tragičnih događaja. To je jedan od prvih i ključnih koraka na putu njihovog konačnog ozdravljenja. Međutim, dotičući se pitanja žrtava treba istaknuti kako neograničeni pristup svim građanima svoj dokumentaciji o kojoj je ovdje riječ može rezultirati time da se žrtve još jednom nađu u toj ulozi, kao i još neke osobe.
Naime, rad s ovom vrstom povijesnih izvora u sebi nosi niz zamki u koje je vrlo lako upasti. Ono što ponajprije treba znati jest to kako je niz izvještaja doušnika obavještajnih službi i diplomatskih predstavništava vrvio tek djelomično točnim ili potpuno netočnim podacima. Doušnici su iz raznih osobnih razloga, kao što su pribavljanje materijalne koristi, napredovanje u očima raznih službi, zadovoljavanje ega ili pokušaj nanošenja štete osobama s kojima su bili u osobnoj zavadi dostavljali iskrivljene, a onda i po službe nekvalitetne podatke. Nisu bili rijetki slučajevi da su lažni iskazi davani pod prisilom, raznim prijetnjama, mučenjima itd.
Stoga bi fokusiranje isključivo na ovu vrstu izvora u nizu slučajeva dovelo do kreiranja manjkave ili potpuno pogrešne slike o nekome događaju ili osobi. Isto tako, selektivno čitanje takvog materijala (rad raznih doušnika ponekad je rezultirao različitim podacima o istome „objektu obrade“; zaključci pojedinih republičkih službi nisu se uvijek podudarali, kao što je bilo razmimoilaženja u odnosima sa saveznom Službom državne bezbednosti) može dovesti do istoga problema.
Poznato je na koji je način jugoslavenski režim u javnosti istupao protiv stvarnih i izmišljenih protivnika, uvijek s istim frazama, u šiframa izrečenima partijskim jezikom. No, ono što je u neku ruku bilo začuđujuće jest to kako su i analize jugoslavenskih obavještajnih službi, čiji je cilj bio dati što stvarniju sliku potencijalnih prijetnji Jugoslaviji kako bi se na njih eventualno pravovremeno i na odgovarajući način reagiralo, također patile od slabosti, koje su tek dijelom bile izazvane prethodno spomenutim problemom. Koncentrirajući se na one pojave koje su bile shvaćane kao hrvatski nacionalizam, vidljivo je da se gotovo sve one u konačnici svode na isti cilj – fašizam i novu NDH.
Tako se u dokumentima mogu pronaći optužbe za ustaštvo i fašizam prišivene osobama koje ni na koji način nisu bile vezane uz NDH i koje su se kritički odnosile prema toj pojavi. Isto tako, kao potencijalni izvođači raznih nasilnih i oružanih činova ponekad se spominju osobe koje s takvim radnjama nisu imale veze.
Jedan od aspekata koji ponajviše zanima javnost, a vezan je uz ovu građu, jest pitanje tko su bili suradnici jugoslavenskih službi. Pri pregledavanju osobnih dosjea te različitih elaborata bilo je vidljvo kako za veliku većinu suradnika nije bilo navedeno njihovo ime i prezime – takvi su se podaci nalazili u situacijama kada bi u toku neke obrade ili akcije došlo do vrbovanja novih doušnika.
Pristup samo ovakvim dokumentima mogao bi voditi u razne špekulacije i nagađanja tko bi se mogao kriti iz pojedinih suradničkih pseudonima, što bi moglo rezultirati i optužbama na račun potpuno nevinih osoba. Time bi došlo do kontraefekta – razlike i podjele u društvu bi se radikalizirale.
Isto tako, nisu svi suradnici imali istu ulogu u doušničkoj mreži obavještajnih službi, tj. dostavljanje podataka nije u svim slučajevima imalo iste rezultate. Neki su doušnici svojim radom pridonijeli različitim oblicima represije, uhićenjima i zatvorskim kaznama, pa i ubojstvima pojedinih osoba, dok su drugi dojavljivali o banalnim stvarima vezanima uz neku osobu. Također, nisu svi doušnici izabrali to zanimanje iz istih motiva, pa se ne može na isti način promatrati nekoga tko je to postao iz idealističkih pobuda, onoga tko je u tome poslu vidio i vlastitu računicu ili onoga tko je na to bio prisiljen. Na temelju tek nekoliko opaski vidljivo je kako je ovome problemu potrebno pristupiti izuzetno pažljivo i promišljeno. Jedan od izlaza iz opisane situacije mogao bi biti što cjelovitiji pristup svim podacima koji su nužni za kompletiranje slike o ovim pitanjima.
Obavještajne su službe svojim radom dolazile do raznih osobnih i intimnih podataka svojih predmeta obrade. Iako takvi podaci nisu bili indikativni za potencijalnu antidržavnu djelanost, službe su bile zainteresirane za takvu vrstu informacija („osobne slabosti“), budući da su ih mogle iskoristiti (i iskorištavale su) u različitim oblicima ucjena i protumjera. To su bili podaci o eventualnom angažmanu pojedinca ili njegovih roditelja i rodbine na „neprijateljskoj strani“ u ratu, zatim podaci o odnosima unutar obitelji, financijskoj situaciji, ovisnostima ili pak nekim osobnim sklonostima, kao što su seksualne navike ili orijentacija. Držim kako bi potpuno otvoren pristup takvim podacima, kao što je rečeno, od žrtava ponovno mogao napraviti žrtve. S obzirom da je primarni cilj ovoga procesa, barem prema mojem mišljenju, detaljniji uvid u funkcioniranje jugoslavenskih represivnih organa te partijskog i političkog vrha, kao i posljedica tih akcija na žrtve, stavljanjem neke vrste zaštite na ovakvu vrstu informacija taj cilj ne bi bio narušen. Uostalom, postotak takvih podataka u odnosu na ostale iznimno je malen.
Iako je promjena dosadašnjeg stanja ove problematike bila nužna, vidljvo je kako se ne smije pribjeći brzim i neselektivnim mjerama, što bi pak moglo dovesti do negativnih procesa koji mogu izazvati dodatnu štetu, koja bi se teško sanirala. Jedno od rješenja, koje bi zahtijevalo dug i naporan rad, moglo bi biti objavljivanje navedene građe kao povijesnih izvora uz popratne komentare povjesničara koji bi izvore obradili, stavili u odgovarajući kontekst i objasnili uzročno-posljedične veze između pojedinih događaja i procesa. Čitateljima bi tako bila ponuđena intepretacija izvora, koju bi oni mogli prihvatiti ili kreirati vlastitu.
Fenix-magazin/MD/Wollfy Krašić
Više od autora Wollfya Krašića pročitajte u nastavku na linkovima:
Wollfy Krašić: Deželić i njegova obitelj su pobjegli u Düsseldorf i čudom preživjeli
Wollfy Krašić: Jugoslavenski komunistički režim je demonizirao hrvatsku političku emigraciju
