U njihovo vrijeme kada su po bivšoj državi “palili i žarili”, nisu smjeli javno obznaniti kako su udbaši. Dali su “uši pod kiriju” slušajući tko što govori, gledajući tko što radi, misleći tko što smjera i sve to revno svojim šefovima dojavljivali.
Piše: Dr. Jure Burić
Šefovi su svoju kumčad (jer kad ti netko dade novo ime i primi te u svoju zajednicu, onda je on i tvoj kum sa svim pravima i obvezama kakva svaki kum inače prema svome kumčetu ima) uredno nagrađivali dajući im novac i društveni položaj kako bi kumče lagodno i sigurno živjelo.
A onda dođe vrijeme da im nesta njihova države, njihova imena počeše se javno obznanjivati, neki od šefova im završiše po zatvorima, a oni spretno kako su već naučili zaplivaše u nekim novim vodama nudeći svoje usluge nekim novim šefovima.
A ti novi šefovi im nerijetko bješe neki od njihovih starih šefova, ali zavjet šutnje morao se i dalje poštivati. Svaki na svoj način nastojao je javno i tajno pomagati svojim bivšim šefovima koji su se našli u nevolji, nadajući se kako će jednoga dana ti šefovi njihovu žrtvu znati nagraditi.
Danas taj udbaški otpad opet radi, ali iz straha za vlastitu kožu opet šuti i javno ne obznanjuje kako državu u kojoj žive i čije novce u svojim džepovima nose mrze iz dna duše. Mrze je trajno i tajno znajući kako bi javno priznanje mržnje moglo nekom ratniku “napuniti pipu”, a oni bijednici, kukavelji i ljudski šljam, neslavno završiti! E, jadni li ste vi udbaši u svojoj moćnoj nemoći i spoznaji kako morate živjeti u državi koja je moja, a ne vaša bez obzira tko ju vodio i kako se taj tko ju vodi zvao!
Fenix-magazin/SIM/MD/ Dr. Jure Burić
