U nedavnoj kolumni, koja je prenesena od strane nekolicine medija, istina od nekih dosta stidljivo, pisao sam o važnosti kajanja i praštanja u hrvatskoj politici.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Razlog za jedno i drugo leži, kako kaže filozofkinja Hannah Arendt, u tome da je ljudsko stvorenje sklono pogreškama. To se na poseban način odnosi na političare, koji često opijeni slavom, postaju narcisoidni i sveznajući, zbog čega kasnije ispaštaju njihovi birači.
Veličina političara ne leži u njihovoj narcisoidnosti, nego u nakani da učine nešto dobro za svoj naroda, za sve građane države. Uostalom, to im je i dužnost, jer za svoj rad dobivaju nadprosječne plaće. Upravo je to razlog da se u pregovorima oko sastavljanja nove vlade u Hrvatskoj mora voditi računa o dobru naroda, a ne o vlastitom egu.
U Hrvatskoj narod nije birao političare nego stranke. Da je birao političare, vjerojatno bi Socijaldemokrati imali barem dvadesetak mandata, a SDP Peđe Grbina tri. Ideologija je odigrala značajnu ulogu kod opredjeljenja za SDP. Slično se može reći i za HDZ. Vjerni birači HDZ-u birali su stranku a ne pojedine političare, također iz ideoloških pobuda. Od velike je važnosti da to shvate političari, ukoliko žele biti od koristi svom narodu.
Hrvatska živi u Europi i ne može si dopustiti preveliko skretanje u desno, ali isto tako niti ulijevo
Da je hrvatski narod bio u potpunosti zadovoljan aktualnom politikom vladajuće stranke, dobio bi HDZ više mandata nego na prošlim izborima. Pred tim se ne smije zatvarati oči. To da su Domovinski pokret i Most dobili povjerenje povelikog broja domoljubnih birača, koji ideološki nisu daleko od onih koji su birali i HDZ, treba uzeti kao želju za određenim korekcijama. Naravno, te korekcije moraju biti u okvirima demokratskih stremljenja. Hrvatska živi u Europi i ne može si dopustiti preveliko skretanje u desno, ali isto tako niti ulijevo.
Pa ipak to ne znači da ne može voditi politiku koja će na prvo mjesto staviti interese hrvatskog naroda i svih građana ispred vlastitih ambicija, shvaćajući vrijednosti članstva u Europskoj uniji, ali i političkog dometa jedne male države. Kad se radi o dijaspori treba imati na umu to da nitko nije rado otišao iz domovine, kao i to da ona godišnje šalje daleko više novca u Hrvatsku nego što ga daje Europska unija. Europska unija je važna, ali ne može nikada biti važnija od vlastitoga naroda. Kao čovjeku koji je živio četrdesetak godina u dijaspori poznato mi je da je sav govor o liberalnoj ideologiji i europskom identitetu samo lijepa priča, jer se iza nje krije borba za nacionalne i lobističke interese.
Europska unija je nastala kao želja velikih naroda, prije svega Francuza i Nijemaca, kako bi se dala prednost budućnosti pred prošlošću, ali i ekonomskim interesima. Iako neupućenima izgleda da politiku Europske unije kroje političari u Bruxellesu, ona se definira još uvijek u matičnim državama parlamentaraca. Uostalom, oni koji dobro poznaju stanje u europskim državama, znaju jako da u Bruxelles ne odlaze najbolji i najcjenjeniji političari država, nego oni manje važni. Gospođa Ursula von der Leyen bi zasigurno radije imala neku važnu funkciju u vladi Njemačke nego bila predsjednica vlade u Bruxellesu..
Odnos prema hrvatskom iseljeništvu
Na to bi trebali misliti i hrvatski političari kad preuveličavaju važnost politike Bruxelessa. Uostalom u Bruxelessu će se na slijedećim izborima promijeniti mnoge stvari. U tamošnjem parlamentu naći će se poslije slijedećih izbora jako puno pristalica desnih stranaka, koje su u velikom usponu u matičnim zemljama zbog problema s migrantima. Ništa više neće biti kao što je bilo. O tome bi trebali razmišljati i hrvatski političari kod sastavljanja buduće vlade. Nije nevažno da li će u vladi sjediti oni koji se razbacuju frazama o lakom rješavanju problema migracija ili oni koji problem shvaćaju ozbiljno. Iskustvo zapadnih zemalja koje se svakodnevno suočavaju sa izazovima terorizma i ekstremizma, kako sa strane ekstremnih migranata tako i domaćih ekstremista, trebaju biti upozorenje za ozbiljne političare u Hrvatskoj. Jedno od važnih pitanja jest i odnos prema hrvatskoj dijaspori koja bira svega tri predstavnika, kao i srpska nacionalna manjina, iako u samoj u Njemačkoj živi nekoliko puta više Hrvata nego Srba u Hrvatskoj.
Zašto Hrvatska nema korektan odnos prema svojoj dijaspori kao što je imaju neke druge europske zemlje? Zašto se ne omogući dijaspori da glasa kao i svi drugi hrvatski državljani? To što žive trenutno izvan države, ne znače da joj ne doprinose i žele dobro. Problem leži u jugonostalgičarima koji su učinili sve da se smanji broj predstavnika dijaspore u Saboru, ali i HDZ-A koji je pristao na njihove ucjene. A tu je i jedan drugi problem o kojem bi trebalo voditi računa hrvatski političari, a koji iritira hrvatske birače. Hrvatska financira otvaranje hrvatskih kulturnih centara u pojedinim zemljama, pa i Srbiji.
U Hrvatskoj se otvaraju srpski kulturni centri i tmo gdje živi dvjesta do trista Srba. Koliko Hrvata živi u Beogradu ili u Vojvodini? Koliko je sličnih centara financirala srbijanska vlada za Hrvate, pogotovo u tako malim mjestima. I o tome treba razmisliti buduća vlada u Hrvatskoj.
I to je ono što iritira birače. Ne smije se više nikada dogoditi da se Hrvati osjećaju prevarenim. Zar se nisu mnogi utrkivali doći u društvo Porfirija dok je živio u Zagrebu, hvaleći ga kao velikog intelektualca i europejca, a čovjek se po odlasku u Srbiju pretvorio u pristalicu „srpskog sveta“, koji je utemeljen na ideologiji krivih sjećanja kako su svi drugi zločinci a Srbi uvijek žrtve.
Nema sumnje da je pored dobrih stvari bilo i pogrešaka od strane prošle hrvatske vlade. Onim dobrim se treba ponositi, ali isto tako imati sposobnosti kajati se za one loše. Druge domoljubne stranke koje mogu utjecati na formiranje nove vlade trebaju biti sposobne dobre priznati, a loše oprostiti.
Kako reče Hannah Arendt, tko djeluje taj i griješi. Istina, onaj tko se drži podalje od vlasti ne može pogriješiti, ali ne može niti učiniti nešto dobro za svoj narod. Tko želi dobro svojem narodu u ovim turbulentnim vremenima opasnih migracija i svjetskih sukoba, nema pravo ostati po strani. Uostalom, hrvatski narod, barem onaj domoljubni, bira političare da mijenjaju stanje na bolje, a ne da primaju dobru plaću.
Fenix-magazin/MD/Dr. Fra Luka Marković
