DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Je li na vidiku mir između Rusa i Ukrajinaca?

Čovjek je čudno stvorenje. Čezne za mirom, a vodi ratove. Sanja ljubav, a sije mržnju. Posvuda vidi nepravdu osim one koju sam nanosi drugome. Čak i kad je plašljiv, želi se pokazati hrabrijim od drugih. Od kad je zmija zavela Adama i Evu da pokušaju biti mudri kao Bog, poručuje biblijska priča, čovjek ne prestaje sanjati o moći nad drugima. Žalosno je da se mnogi ljudi i narodi opamete tek kad na svojoj koži osjete posljedice zla koje su namijenili drugima. Tko zna kako bi se Rusi ponašali da su zauzeli čitavu Ukrajinu?

 

Piše: Dr. fra Luka Marković

Dr. fra Luka Marković / Foto: Fenix (A. Polegubić)

Možda bi trijumfalno gazili sve pred sobom. Srećom nije im uspjelo. Osjetili su i sami oštricu mača kojega su uperili u Ukrajince. Nažalost, čovjek često počinje shvaćati što je bol kad ju i sam osjeti. Pomirljivi glasovi koji dolaze zadnjih dana iz Rusije upućuju na to iskustvo. Izgleda da su političke elite i crkveni poglavari u Rusiji shvatili da mržnja rađa mržnju, da se nikome ne može za sva vremena nametnuti ono što ne želi.

Vjerojatno je i to razlog da se iz Rusije čuju neki novi glasovi, pa čak i iz pravoslavnih krugova u Moskvi, koji govore više o potrebi mira, a manje nužnosti rata. Sve upućuje na to da su pojedinci napokon shvatili da mržnja ne može nikada zamijeniti ljubav, da je mir bolji od nasilja. Poruke u korist primirja koje se daju naslutiti iz riječi pojedinih ruskih elita, ukazuju na to, o čemu govori iskustvo onih koji su pisali Bibliju, da od mača stradava i onaj koji ga se prvi laća. Onaj silni zanos bahatih ruskih političkih i crkvenih elita koje su svojim odobravanjem agresije na Ukrajinu bili uzročnim tolikih stradanja, počinje davati prednost Aristotelovom poimanju hrabrosti koja uvijek uključuje i razboritost.

Ljudski rod mora uvijek iznova krenuti od početka

U vezi s ruskom agresijom na Ukrajinu u diskurs dolazi ponovno ono veliko povijesno pitanje koje muči čovječanstvo tisućljećima: Zašto je ono Božje stvorenje koje čezne za ljubavlju i skladom, toliko opijeno željom za dominacijom na drugima? Biblijska upozorava često na to koliko može biti opasna zabluda da je čovjek pozvan biti drugome čovjeku gospodar a ne brat, kako izlaz iz nesporazuma leži u nasilničkom ponašanju a ne dijalogu? Prvi ljudi, tako biblijska priča o Adamu i Evi, gube sve zbog pohlepe, želje da imaju više nego im treba. Ta poučna biblijska priča upozorava i na to kako ljudski rod mora uvijek iznova krenuti od početka kad čovjek zaboravi da nije pozvan vladati drugima, kad želi više nego mu pripada.

Uvijek kad čovjek zaboravi da je samo Bog gospodar, mora ponovno krenuti na mukotrpni put pretvaranja brada u doline, kako bi ponovno mogao stići tamo gdje je nekada bio. Uvijek kad je ljudsko stvorenje posijalo mržnju i dalo prednost nasilju pred mirom, uspjelo je razoriti za nekoliko dana ono što je stvaralo desetljećima ili stoljećima. Ponadati se da su ruski gospodari života i smrti naučili nešto od toga.

Samo da se tihi povjetarac iz Rusije, koji nagovještava mir, ne pretvori ponovno u buru nasilja i mržnje. To će se i dogoditi ako svjetske, a napose ruske i ukrajinske elite ne shvate da se, aristotelovski rečeno, hrabrost mora uvijek poistovjetiti s mudrošću. Naime, za mir i izmirenje treba puno više mudre hrabrosti, nego one sirove koja producira mržnju i nasilje.

Hrabri i mudri ljudi ne govore nikada o ratu i nasilju, nego o miru

Ponadati se da dvije ispaljene rakete na Poljsku od strane onih koji ne žele mir nego rat, svejedno s koje strane došle, neće spriječiti onaj mudro hrabri razgovor koji bi doveo do zaustavljanja patnje običnoga ukrajinskoga i ruskoga čovjeka. Vrijeme je da mudrost dobije prednost pred krivo shvaćenom hrabrošću, pravednost pred svirepošću.

Vrijeme je da „junaci rata“ pokušaju shvatiti i prihvatiti strah od mogućih posljedica po čitav svijet. Jer, kako kaže danski filozof Kierkegaard, čovjek nauči ono najvažnije kad prihvati strah, strah za sebe, za druge, pa i za ono što bi se moglo dogoditi čitavom svijetu. U medijima se često spominje neki ruski filozof čija sirova hrabrost odudara od onoga aristotelovskoga poimanja mudre hrabrosti. Svejedno je kako se taj navodni filozof zove, ime mu je beznačajno kao i on sam.

Jer hrabri i mudri ljudi ne govore nikada o ratu i nasilju, nego o miru. Zar nisu i navodni srpski filozofi i književnici govorili o ratu, o ugroženosti srpstva, o pravu srpskoga naroda da ovlada drugima, da vodi ratove u ime neke ideologije koja nije imala nikakvoga uporište u onome što se naziva slobodom. Jer da su je imali, shvatili bi da njihova sloboda, sloboda srpskoga naroda, ne smije biti nikada na putu slobode drugih.

Nitko se nema pravo poigravati sudbinom svijeta

Gdje su danas ti srpski mudri i hrabri filozofi? Nigdje. Sjećaju ih se samo oni Srbi koji iz rata nisu naučili ništa, koji još žive od krivih sjećanja kako su uvijek bili žrtve, pa čak i u prošlom ratu u kojem su počinili tolika zlodjela. Poneki od njih, nažalost, i danas priželjkuju svjetsku katastrofu kako bi se pokazalo da su imali pravo. Razmišljaju po onoj destruktivnoj logici kako bi dobro bilo da Rusi unište svijet kad to nije pošlo za rukom Srbima. Kakav jad, kakva moralna bijeda! Samo jadni i bijedni ljudi mogu uživati u patnjama žrtve. Što će jadnici ako se Rusi odluče za mir, pravedni mir, na kakav oni ni danas nisu spremni, potičući srpski narod na neprijateljstvo sa susjedima. Ponadati se da su Rusi naučili nešto od njihovih zabluda, da nisu pozvani biti drugima Bog, nego brat.

Istina, vrijeme je da i oni zapadni igrači iz sjene shvate da se nitko nema pravo poigravati sudbinom svijeta, da je mir važniji od kapitala i ideologije. Vrijeme je na svim stranama za one koji će napokon shvatiti da mir nema alternative, da je nasilje i razaranje ono najgore. Vrijeme je da govor o ratu dadne prednost razgovoru o miru, pa iako se moralo ponečega i odreći. Hrvatska je dobar primjer za to, iako mnogi toga nisu svjesni. Često se čuje kako je Hrvatska, to jest Hrvati, dobila sve svoje. Je li doista tako? Je li mir sa srpskim agresorom sklopljen bez odricanja?

Mir je važniji od svega

Mnogi će reći jest, ali ne i Hrvati Bosanske Posavine. Ostavljajući po strani sve priče o izdajama i ratnim dogovorima, jedno se mora ipak reći. Hrvatska je bila supotpisnica Daytona. Nije morala prihvatiti tragediju Hrvata Bosanske Posavine. Mogla je odbiti srpske želje za koridorom. Ako nije mogla pomoći u ratu, mogla je posljedice srpske agresije spriječiti u miru, u pregovorima u Daytonu. Nažalost, to se nije dogodilo.

Istina, Srbi nisu dobili nikakav koridor do Beograda, jer mu se ispriječio Distrikt Brčko. Ali su zato Hrvati Bosanske Posavine zbog toga izgubili mnogo. Od nekadašnjih preko 160 tisuća, danas ih je u B. Posavini ostalo nešto malo. Upozorenje na te nemile događaje nema za cilj kriviti nikoga, nego samo upozoriti da se mir ponekad mora sklopiti odustajući od onoga na što imaš pravo. Nešto od toga bi mogli naučiti i Ukrajinci, ali i ukrajinski Rusi.

Nažalost, to je često jedini način da se dođe do mira, da prestanu ljudska stradanja, patnja i razaranja. Bilo bi krasno kad bi moglo biti pravednije. Nažalost, proći će još puno vremena prije nego čovjek shvati što je pravedni mir. To će biti razlogom da sklopljeni mir između Rusa i Ukrajinaca, ako do njega dođe, neće biti pravedan. Ali bit će mir koji će omogućiti napaćenim ljudima normalan život. Istina, i u tom sklopljenom miru, ako do njega dođe, bit će onih koji će se osjećati kao Hrvati Bosanske Posavine. Pa ipak, mir je važniji od svega.

Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković

Pogledajte drugo

AUSTRIJANCI IH BLOKIRALI SAD SU OGORČENI: Frustracija u Rumunjskoj i Bugarskoj nakon odbijenice prijema u Schengen

Više od deset godina u čekaonici za Schengen ide dalje na ogorčenje Bugarske i Rumunjske, …