U knjizi „Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije“ (Sarajevo, 2013.) progovaram u jednom poglavlju i o problemu uvezenog azijskog i afričkog islama.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Pišući o mogućim posljedicama po europsko društvo u svezi s migracijama, upozorio sam na to kako bi islamistički terorizam mogao izazvati kaotično stanje u Europi, koje bi stvorilo pogodno tlo i za pojavu zapadnjačkog fundamentalizma. Današnje stanje u nekim europskim državama potvrđuju te zle slutnje.
Dok se širom Europe događaju brutalni čini religijski i politički motiviranih islamista, jača istovremeno i rigidna desnica koja priželjkuje sukob s islamom, pa i s onim umjerenim i prosvjećenim. Politika, koja je dugo vremena ignorirala upozorenja stručnjaka, obećava danas poslije svakog atentata brza rješenje problema, čekajući lukavo da građani zaborave ono što se dogodilo.
Nažalost, taj proces političkog šarlatanstva traje godinama. Napeto stanje u europskom društvu pokazuje da građani ne zaboravljaju zastrašujući teror islamista, nego se sve više priklanjaju onim strankama koje čekaju svoju priliku. Prema rezultatima izbora u pojedinim europskim državama, te su stranke u velikom usponu. Istina, ne zbog toga jer su birači skrenuli potpuno udesno, nego jer teroristički čini, na koje se ljudi u Europi nisu navikli, izazivaju panični strah. A strah je bio i ostao uvijek izvorom nepromišljenih odluka.
Teroristički čini islamista postaju gotovo svakodnevnicom
Ono što na poseban način zabrinjava jest činjenica da teroristički čini islamista postaju gotovo svakodnevnicom. O kakvom se strahu radi kod građana, vidi se u otkazivanju javnih manifestacija i koncerata. Brzih rješenja problema s kojima se europsko društvo danas suočava nema, niti će ih biti sve dok se ne promijeni politička svijest odgovornih. Preduvjet takve promjene jest ozbiljnija analiza problema i njihovih uzroka.
U tom kontekstu nužno je dobro poznavanje stanja u državama iz kojih dolaze islamisti, prije svega svijeta azijskog i afričkog islama. Nespremnost europske politike, koja je uglavnom zaokupljena profitom i potrebom radne snage, da čuje upozorenja kako s migrantima ne dolaze samo oni dobronamjerni koji su u potrazi za boljim životom, nego i ubačeni teroristi, ali i mnogi od onih koji po svojem mentalnom sklopu žive u 19. stoljeću, je također jedan od uzroka trenutnog uzavrelog stanja u Europi.
Današnji azijski i afrički, pogotovo arapski islam je daleko radikalniji neo onaj prije stotinjak godina, iako je i tada bilo vjerski inspiriranog terorizma. Uostalom, taj terorizam nije okrenut samo prema Europljanima, nego i prema vjerskim protivnicima unutar samoga islamskog svijeta. O tome govore česti teroristički ispadi sunita u Pakistanu i drugim državama protiv šijitske vjerske manjine. Pa ipak, ponajveća opasnost se krije u mržnji određenih migrantskih krugova prema zapadnoj civilizaciji zbog kolonijalizma, neriješenog palestinskog pitanja, kao i lažne priče o globalnoj ekonomskoj pravednosti.
Mržnja muslimana prema zapadnim zemljama
Nije nikakva tajna da su se kolonijalne sile ponašale prema azijskom i afričkom stanovništvu vrlo brutalno. Ono što su tamošnji kršćani zaboravili, mnogi muslimani to ne mogu. Ponašanje kolonijalnih sila je izazvalo u mnogim islamskim zemljama generacijsku mržnju prema zapadnoj civilizaciji. Olako prelaženje Europe preko onoga što Izrael čini u Gazi, pojačava još više tu mržnju muslimana prema zapadnim zemljama. Tu je svakako i uvjerenje da se razvijenije zapadne države bogate na račun azijske i afričke sirotinje.
Problem pojačava činjenica da mnogi europski političari nemaju gotovo nikakvog znanja o vjerskoj strukturi u islamskim zemljama, pogotovo onim arapskim. Nažalost, to ih često i ne zanima. Da su Amerikanci poznavali malo bolje odnose između sunita i šijita u Iraku, ne bi se odlučili za bezuvjetno rušenje Sadama. Upravo rušenje diktatora Sadama, koji je pripadao sunitskoj manjini u Iraku, je otvorilo mogućnost arapskim šijitima da se domognu vlasti, što je za posljedicu imalo stvaranje sunitske terorističke organizacija (ISIL), koja se kasnije borila protiv alavitskog (šijiti) diktatora Asada u Siriji. Nažalost, pokazalo se kasnije da su Amerikanci iz neznanja naoružavali čak i pojedine skupine isilovaca u Siriji.
Kad se danas govori o sukobu Hezbollaha (šijita) u Libanonu i Izraela mnogi površni analitičari govore o sukobu Izraela s Libanonom, iako se libanonski kršćani i suniti, koji su ogromna većina u državi, drže po strani. Slično se može reći i za jemenske hutiste. Radi se o šijitskoj grupaciji u Jemenu koju podržava Iran, kao i Hezbollah u Libnonu ili Asada u Siriji. Iran podupire arapske Palestince (sunite i kršćane) u Gazi ne zato što ih voli, nego iz želje da dođe do sukoba Arapa s Izraelom, pokušavajući u sukob uvući arapske države, te se na taj način jednim udarcem riješiti dva neprijatelja, Arapa i Izraela. Sve su to stvari koje bi europski političari trebali znati prije nego se upuste u rješavanje problema s teroristički nastrojenim islamistima.
Vrijeme je za ozbiljnu analizu promašaja migrantske politike
Samo prihvaćanje masovnog broja izbjeglica iz Afganistana i Sirije, i to bez provjere, govori da politika nije razmišljala o tome da bi među njima moglo biti i ubačenih pristalica talibana i isilovaca. Vrijeme je za ozbiljnu analizu promašaja migrantske politike, u suprotnom, ako dođe do većih eskalacija u svezi s islamističkim terorizmom, rast će i broj pristalica rigidnih desnih stranaka u Europi. To bi moglo izazvati još veći strah kod dobronamjernih izbjeglica iz islamskih zemalja, što bi i njih moglo radikalizirati. Radikalizacija na obje strane kod domicilnog stanovništva i migranata, učinila bi nepodnošljivi život u mnogim europskim državama. Europi to ne treba, kao što joj nisu potrebni niti površni političari, koji se za riječ jave samo nakon ispada islamskih terorista ili rigidnih europskih desničara.
Zanimljivo je u tom kontekstu svakako prisjetiti se i izjava pojedinih hrvatskih političara i poslodavaca kako narodu treba pojasniti da mu je potrebna uvezena radna snaga. U tim izjavama redovito nema niti riječi o uzrocima koji su doveli do toga da su Hrvatska i BiH ostale domaće bez radne snage.
Sve nekako podsjeća ne ponašanje europskih političara prije dvadesetak godina. Ne čudi. Uostalom, hrvatska politika pripada danas krugu europskih političara, koji nikada nisu shvatili da s ljudima dolazi ne samo radna snaga nego i njihovi pogled na život, pa i oni koji se ne uklapaju bezuvjetno u sekularni i liberalni europski svijet. Dok je za prosječnog Europljanina normalno da živi u sekularnom društvu, za mnoge afričke i azijske muslimane, pa i one dobronamjerne, to nije. Da jest, ne bi u demonstracijama u Njemačkoj tražili stvaranje kalifata i govorili o potrebi šerijatskog zakona.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
