Mime Rosandić je bio jedan čestit, dobar, pametan i dosljedan čovjek, pravi istinski hrvatski domoljub koji je svoj život žrtvovao pokušavajući u ono vrijeme učiniti nemoguće.
Piše: Dr Jure Burić
On je naime uz Božidara Kavrana, dr. Lovru Sušića i druge organizirao i planirao povratak hrvatskih ratnika u porobljenu Domovinu ne bi li je oslobodio komunističkog jarma. Pokušaj na žalost nije uspio. Svi sudionici akcije su uhićeni, suđeni i skoro su svi osuđeni na smrt. Pogubljeni su i počivaju na nepoznatom mjestu negdje na području grada Zagreba. Mime Rosandić je usmrćen 31. kolovoza 1948. a za grob mu se do dan danas ne zna.
Puno godina kasnije, u vrijeme dok sam još bio župan u Dubrovniku, upoznao sam u Zagrebu Nedu Rosandić Šarić, kćerku Mime Rosandića. Slušajući tom prigodom glasni govor društva koje je upravo toga dana bilo na razgovoru s predsjednikom Tuđmanom u svezi imenovanja Nede Rosandić Šarić za našu veleposlanicu u Buenos Airesu, pristupio sam gospođi i upitao je: Jeste li Vi gospođo ona djevojcica koju je majka vodila za ruku dok ste prolazili Bleiburg”? Iznenadila se i priupitala me: Od kuda Vi to gospodine znate? Da, ja sam ona iz maminoga naručja”.
Niti je bilo mjesto niti vrijeme da o tome tada razgovaramo. Razgovarali smo nedugo nakon toga u mome domu u Dubrovniku gdje nas je posjetila Neda Rosandić Šarić, tada već veleposlanica RH u Argentini. Tom prigodom sam joj ispričao kako sam doznao za njihovu obiteljsku tragediju, prelazak preko granice i bijeg s Bleiburga. Ispričao sam joj kako sam jednom zgodom bio kod tadašnjeg premijera i mog dobrog prijatelja Nikice Valentića. Naime, jedne zgode kod premijer na Trg Sv. Marka smo došli moj prijatelji i kum dr. Goran Dodig i ja. Nakon ugodnog razgovora premijer Valentić nam je pokazao jedno pismo koje je toga dana dobio od predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Vlastitim rukopisom dr. Tuđman je svom premijeru Valentiću napisao kako bi bilo dobro da se za hrvatsku veleposlanicu u Argentini imenuje Neda Rosandić Šarić. Lijepo je u svom pismu dr. Tuđman obrazložio svoj prijedlog te uz to svoje pismo priložio i ono pismo koje je prije smrti napisao Mime Rosandić svojoj supruzi i djeci.
To Rosandićevo pismo je uistinu dirljivo i koliko god pri njegovu čitanju čovjek bio uznosit, mora ga stegnuti u grlu i poteći suza. Uzeo sam ta dva pisma i rekao premijeru Valentiću: Prika, ovo ću kopirati u dva primjerka – jedna kopija ide meni a druga dr. Dodigu. Može prika, reče mi Valentić dodajući kako ipak ne bi bilo dobro da ta pisma dođu u javnost. Dobro, rekoh mu i obećah kako ta pisma za života predsjednika Tuđmana neće dospjeti u javnost.
Danas, puno godina nakon smrti predsjednika dr Tuđmana, volio bih ta pismo objaviti pa neka se vidi tko je i kakav je bio prvi hrvatski predsjednik te koliko je cijenio Hrvate u emigraciji.
Kada sam ovih dana od Nede Rosandić Šarić dobio na dar njezinu knjigu naslova “Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić” odlučio sam odustati od svoje nakane. Objavu kopije onoga što je predsjednik dr. Tuđman pisao premijeru Valentiću te popratno pismo Mime Rosandića predat ću gospođi Rosandić Šarić pa neka ona učini s tim pismima što misli da je najbolje.
Sudeći po predivnoj knjizi koju je napisala o svom ocu i svojoj obitelji, ne sumnjam da će ona to najbolje znati napraviti. A samu njezinu knjigu, koja je potresna priča o njezinu ocu, hrvatskom domoljubu i mučeniku, sam pročitao u jednom dahu. Knjiga obuhvaća razdoblje prije, tijekom i nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske. Posebno su upečatljive razdoblje stvaranja NDH, ratnih godina i ono nakon završetka rata kada je cijela obitelj pred dolazak bezdušnog komunizma morala u izgnanstvo. Iz pročitanog da se zaključiti kako je njezin otac Mime bio oličenje dobrog supruga, nježnog oca i upornog borca za hrvatsku stvar. Njega materijalno nije zanimalo, zanimalo ga je samo kako ljudima pomoći i kako ponovno stvoriti državu Hrvatsku. Vjerujem kako mu je Stvoritelj prepustio vidjeti njegovu Nedu kao veleposlanicu države koju je toliko želio.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
