Dokumentarni film „Sunčica”: Hrvatska se mora zacrveniti od srama i pasivnosti prema ratnim zločinima

Svjedočanstvo 14 silovanih žena i dvojice muškaraca s opisom svih zlodjela pripadnika JNA i četnika 

suncicaU Splitu je 2. rujna prikazan dokumentarni film „Sunčica”, prema ranije objavljenoj knjizi Sunčica. U organizaciji Udruge Benedikt i Splitskog ogranka Matice hrvatske u dvorani Sjemeništa u Splitu. Nazočni predstavljači bili su redatelj filma Nikola Knez iz USA, odvjetnica iz Argentine Iva Vidić, Marija Slišković – predsjednica Udruge „Žene u Domovinskom ratu” i Trpimir Jurčić.

Ima li uopće više smisla pisati o bilo čemu što je u svezi nikad priznate ljudske patnje? Pogotovo sada kada je sve ponovno podvrgnuto predizbornoj kampanji, zapravo borbi za vlast istih koji su i do sada vladali na štetu dobrobiti države i svih njezinih građana.

Mislim da se moram osvrnuti na prikazani stravičan dokumentarac, pogotovo i radi svim nazočnim i ostalim građanima upućene zamolbe gosp. Slišković, kao i jer bi se cijela Hrvatska morala zacrveniti od srama i pasivnosti prema ratnim zločinima napravljenim Hrvatima i svim pripadnicima manjina (osim srpske) u zadnjem obrambenom ratu, pogotovo u Vukovaru. Morao bi se zacrveniti i predsjednik Josipović, premda mu je crvena zvijezda, pod kojom se je sve to i odvijalo, draga i lijepa. Smatram da „veliki” skladatelj i glazbenik mora ipak biti i humanist.

Svjedočanstva žrtava

hrvatice_zrtveU dokumentarcu je prikazano svjedočanstvo 14 silovanih žena i dvojice muškaraca s opisom svih zlodjela pripadnika JNA, četnika, paravojnih jedinica od silovanja, masakriranja članova obitelji, pa i djece, odvoženja u nepoznato, dakle djela koja normalna osoba ne može shvatiti. Ove žene su se odvažile o tim ratnim zločinima progovoriti, ali koliko ih ima koje svoje rane i povrede drže u sebi ili ih dijele samo s rodbinom. Dokumentarac je snimljen u Americi i gospodin Knez je s filmom upoznao razne fakultete i zastupnike u toj zemlji, a upoznavati će i zajednice Hrvata, a dokumentarac će distribuirati i na druge kontinente.

Odvjetnica Vidić nas je ukratko upoznala sa stanjem u Argentini. Nakon uspostave demokratskog društva barem su odštetu dobili članovi obitelji pobijenih i nestalih za vrijeme vojne hunte i to iz proračunskih sredstava. Navodila je i Rezoluciju 1820 koja se odnosi na ratni zločin. Gospođa Vidić je uočila da je Hrvatska možda i jedina država koja ne priznaje vlastite žrtve ratnog zločina, već ratne zločince i nagrađuje.

Srpska silovanja su bila strategija poniziti, prestrašiti, ubiti dostojanstvo hrvatskih žena i rađaju djecu začetu kroz silovanja. Jedna od žrtava morala je napustiti Vukovar, jer je prijetila opasnost od silovateljevog sina da se ista stvar dogodi i njezinoj kćerki. Sada stanuje mislim u Petrinji kao podstanar. Zamislite nije zaslužila niti gradsku garsonijeru ili državni stan, valjda su rezervirani za srpske povratnike, izbjeglice ili prognanike.logor

Gospođa Slišković nas je upoznala da je prijedlog Zakona o ratnom zločinu silovanja izrađen i da će u jesen ići u saborsku proceduru. Zakon je manjkav ali je ipak dobro da se donese uz prihvaćanje amandmana bar na

– članak u kojem se navodi ratni zločin silovanja kojeg su počinili pripadnici neprijateljske vojske i hrvatski branitelji

– članak u kojem se navodi da će se osnovati fond iz kojeg će se žrtvama isplaćivati naknade za bol itd.

Marija_Sliskovic_foto_DBorovcak_6508Marija Slišković apelira i moli da se uputi svim saborskim zastupnicima zahtjev da se briše iz zakona „hrvatski branitelj”. Srpsko silovanje je bilo programirano i sustavno i predstavlja ratni zločin, dok se kod silovanja učinjenog od hrvatskog branitelja radi o incidentu, kao i na osnivanje fonda. Naknade se moraju isplaćivati ili davati iz proračunskih sredstava, žrtva ne može ovisiti o punjenju ili nepunjenju fonda i o nečijoj dobroj volji. One ne predstavljaju neku socijalnu kategoriju već žrtvu ratnog zločina

Valjda hrvatski političari na vlasti ili oporbi cijene samo vlastite majke, žene i kćeri a sve druge su im manje vrijedne ili uopće nisu vrijedne njihovog zalaganja i brige. Za zamoliti je i župne urede da svoje vjernike upoznaju s nelogičnostima u zakonu i da ih upute na slanje zamolbi u Hrvatski sabor, jer tko god je pročitao knjigu Sunčica ili će imati priliku pogledati dokumentarac Sunčica ne može prihvatiti samo crkvene poruke o oprostu. Oprost je ipak individualan proces. Glavno je ne mrziti i ne osvećivati se, već prepustiti svakog Božjem sudu.

Država mora imati za te žrtve ratnog zločina sredstva. Ne zaboravimo da u Hrvatskoj ima oko 45 000 nevladinih udruga koje primaju godišnje oko 1 400 000 000 kuna, a da ih nitko ne kontrolira što zapravo rade i jesu li ispunile programe za koje su dobile sredstva.

Mira Ivanišević /HKV.hr

 

 

 

Pogledajte drugo

POTRESNO PISMO KĆERI NESTALOG BUGOJANSKOG HRVATA: Tata, nisi zaboravljen. Naći ću te. Obećavam…

Prije 5 godina kći nestaloga bugojanskog Hrvata je objavila pismo koje portal Poskok. info prenosi …