Mržnju trebamo prihvatiti kako bi ju pobijedili
Čovjek koji se pričanjem njihovog materinjeg jezika približava ljudima različitih nacija, a oni ga radosno prihvaćaju
Plemeniti čovjek, zaljubljenik u pjesmu i ljude, njemački svećenik Diethard Zils, govori sedam jezika, a svaku zemlju čiji jezik poznaje naziva drugom domovinom. Njegova Zbirku pjesama Pilger des Wortes posvećena je Hrvatskoj. Knjiga je izašla u vremenu povijesnog previranja u vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zils kaže kako je svim svojim srcem osjećao rat i bol koju je proživljavao hrvatski narod. Zils je rođen u njemačkom Bottropu. Već u srednjoj školi aktivno se uključuje u rad Katoličke Srednjoškolske Mladeži. 1953. godine stupa u dominikanski Red. Nakon filozofskog i teološkog studija i apsolviranja na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi u Walberbergu biva zaređen za svećenika. Bio je izdavač i član uredništva nekoliko časopisa. Na generalnoj skupštini dominikanskog Reda, održanoj 1992.godine u Meksiku, postavljen je za asistenta generala dominikanskog Reda za srednju i istočnu Europu pa u njegovo područje rada spadaju između ostalih zemalja Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina.
• Kad ste počeli pisati poeziju? Zils: Još kao mladi svećenik. Bio sam dušobrižnik mladeži, a mladi nisu htjeli pjevati stare i pobožne pjesme. Imali su drugačije želje, drugačiji mentalitet pa sam ja počeo pisati i vidio da to mogu.
• Vaša zbirka pjesama Pilger des Wortes je objavljena na njemačko-hrvatskom i posvećena Hrvatskoj. Posvećena je Hrvatima. Zils: Prilikom čestih putovanja u Hrvatsku, često sam fotografirao, ali ja zapravo ne volim fotografiju, ona ne može prenijeti osjećaje, ono što je u srcu i mislima, tako sve svoje misli i osjećaje počeo zapisivati, a ne fotografirati.
• Osim o Hrvatskoj, pisali ste i o drugim zemljama… Zils: Imam pjesme koje su nastale u Portugalu, Poljskoj, Belgiji i drugim zemljama u kojima sam bio. Hrvatsku sam upoznao kao mladi student. Imao sam subrata iz Hrvatske koji je sad svećenik u Hattersheimu. Poticao me je da učim hrvatski, povezao me sa hrvatskim piscima, pjesnicima. Zavolio sam hrvatsku poeziju. Osobito Dragutina Tadijanovića.
• Kad ste prvi otišli u Hrvatsku? Zils: Šezdesetih godina. U to je vrijeme bilo teško ići u Hrvatsku jer su me moji provincijali teško puštali da idem u jednu komunističku zemlju kao što je bila tadašnja Jugoslavija. Kad sam prvi put bio, još nisam bio svećenik, a poslije sam puno puta odlazio s mladima.
Voljeti i hrvatsko i njemačko
• Vaše pjesme upućene Hrvatskoj su, kažu, najiskrenije i najrealnije jer vi o Hrvatskoj boli izazvanoj ratom pišete emocionalno, ali bez ljutnje. Zils: U pjesmi „Lakše se diše“ sam govorio o svršetku blaćenja hrvatskog naroda, o novim mogućnostima i nadi. Hrvatski su ljudi rekli Lakše se diše. To je bilo veselje i za mene i moje prijatelje u Hrvatskoj. Moglo se jasno i glasno govoriti o Hrvatskoj i hrvatskim stvarima. Ali, to je bilo krati trenutak i onda je počeo rat, veliko razočaranje.
• Kako ste osjećali rat u Hrvatskoj? Zils: Bile su to velike emocije, nakon perspektive i nade najednom rat. Koliko sam puta prešao Savu iz Slavonskog Broda za Bosanski Brod. Najednom se nisam mogao niti približiti rijeci. Bio sam duboko pogođen ratom.
• Jednom ste izjavili da čovjek, kad osjeti mržnju, ne smije bježati od tog osjećaja već mora konstatirati da mržnja postoji. Zils: Da, jedino tako je moguće, boriti se protiv mržnje. Mržnja je uvijek neka vrsta neznanja, ne znaš drugoga, a možeš ga mrziti samo zato jer misliš da ga poznaješ. Da ga zapravo znaš ne možeš ga mrziti, treba se povezati s ljudima iako su na drugoj strani. Otkriti što je dobro i plemenito u njima.
• Hrvati Vas posebno vole, što pokazuju na misama koje ponekad služite u hrvatskoj zajednici. Kako to objašnjavate? Zils: Mislim da je dva razloga tome. Jedan je razlog da postoji jedan Nijemac koji se zaista trudi biti s njima i to ne samo površno nego emotivno. Ta emotivnost počinje s jezikom jer se govoreći s njima njihovim jezikom osjećaju ugodno i oni i ja. Približavanje onima koji često puta doživljavaju druge ovako: mi smo mi, a vi ste vi. Drugi razlog, neki kažu, da je veselo kad držim misu. To kažu i Nijemci i Hrvati.
• Jesu li se Hrvati dovoljno integrirali u njemačko društvo? Zils: Čuo sam da su Hrvati integrirani, ali da se boje asimilacije, a od integracije može doći asimilacija. Poznajem jednu obitelj u Düsseldorfu. Imaju tri sina. Poznajem ih još od malih nogu. Uvijek smo razgovarali na hrvatskom, ali u jednom trenutku više nisu htjeli razgovarati na hrvatskom nego na njemačkom. Mislim da su htjeli biti dio ovoga društva, a kako sam ja član ovog društva, razumljivo je da su htjeli razgovarati njemačkim jezikom. Ne znači da je to asimilacija, ali mladi čovjek traži svoj put u danim okolnostima. Žive u ovoj zemlji i bez znanja i ljubavi prema njemačkom, mislim da ne može ići. Vidio sam Hrvate koji su s ponosom rekli da im još niti jedan Nijemac nije bio u kući, ali mene nisu doživljavali Nijemcem. To su isto bili dobri ljudi, ali ipak ne može tako. Moraju prihvatiti nešto njemačko.
• Govorite sedam jezika. Koliko vam je trebalo da naučite hrvatski jezik? Zils: Hrvatski sam jezik naučio iz knjiga. Moj prijatelj Dobroslav mi je nabavio knjigu od jednog starog pobožnog njemačkog pisca koja se zove Nasljeduj Krista. Ta je knjiga na hrvatskom, a ja sam je imao na njemačkom jeziku. Tako sam učio. Onda sam kupio knjigu hrvatske gramatike pa sam i to učio, a kad mi ni to nije bilo dovoljno preplatio sam se na tadašnji tjednik Vjesnik. Ipak, imao sam jedan problem. Nisam razgovarao, samo učio. A onda sam otišao u Austriju na poziv jednog mog prijatelja koji me pozvao na mladu misu. On je gradišćanski Hrvat. Gradišćanski hrvatski je malo drugačiji, ali ja sam i to svladao.
Piše : Marijana Dokoza Email : marijana.dokoza@fenix-magazin.de
