Dan pobjede je, Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Dan koji se pamti, nosi se u srcu i voli ga se kao rođendan majke. Dan koji pokušavamo opisati onima koji tada nisu postojali kako bismo prenijeli zračak osjećaja ponosa sreće koji smo tada proživjeli.
Piše: Katarina Hrvatin Kotromanić
Dragi moji, vi koji ste tada bili znate o čemu pišem. Osjećaj se teško pretvara u riječ, pjesmu, poeziju. Osjećaj se teško prenosi. No. ljubav se ne da sakriti. I upravo je taj osjećaj ljubav. Taj dan iz pepela podigli smo Domovinu.
Hrvatska prodisala s Olujom
Zastava je nad kninskom tvrđavom vijorila suze, ponos, sreću, nevjericu. Nema više rata. Slobodni smo. Zemlja nam diše. Mi dišemo. Zora je… sviće! No, nekima to ni danas nije drago. Ma što nekima, mnogima i što godine idu čini se kako su sve duže stranice onih koji pokušavaju najsvjetliji dan naše suvremene povijesti zamračiti. I ne bi to bilo važno da se njihove jadikovke, optužbe, klevete i opijela ne množe pa nam se čini kako taj dan koji smo proplakali sretni, možda sanjali.
Taj dan treba ispirati gnjusnim lažima kao bi izblijedio i postao samo običan datum u hrvatskoj povijesti koji se ne smije spominjati da ne bismo uvrijedili sve one koji tada nisu bili pobjednici. One koji su palili naše kuće, granatirali naše gradove, ubijali naše civile, punili masovne grobnice. One, koji su svoj narod depešom posjeli na traktore i iselili ih po bespućima jednako kako su ih 1991. podigli na barikade, dali im puške i naredili: ubij! Bilo je onih koji su odbili. Njih više nema. Ima samo poneki srpski turist koji se javi s hrvatskih otoka ne bi li pojasnio svom sveprisutnom i posebnom narodu da uživa, kupa se, pliva, pije kavu i živ je. Nitko ga i ne primjećuje.
U stvari, Hrvatska je odavno izašla iz balkanskih uzdi i okvira. Stara dama nikad tamo nije ni pripadala. Vukli su joj haljine, no ona se obranila, uspravila i svoju djecu izvukla iz huškačkih udžbenika. Hrvatska je nastavila živjeti sebe u društvu koje poznaje i cijeni se, a s drugim i drugačijim gradi, stvara bolji i ljepši svijet. Hrvatska nema mržnju i može sa svima uz opća načela kulture i bontona. Ako nikad, sad se to za ove Vlade RH vidi! I svi pomalo zavide. Kažu, blago vama, da mi imamo takvog Premijera i mi bismo…
No, ne može krov prije temelja, tako da svi koji zazivaju prvo u svojim zemljama trebaju izgraditi temelj…, pa kuću, pa krov. A mi smo tu, za pomoć. Uvijek i spremni. I to se zna!
S druge strane, kod nas ima nezadovoljnih, bijesnih, otužnih, ima nas… no dobro da je tako, jer sloboda daje pravo, puno prava koja nam ne moraju biti draga, ali su prava i sloboda je!
Crna Gora diše bez zraka
Prava i sloboda čini se ne postoje kad je u pitanju mala i ponosna zemlja čija povijest 1918. biva ugušena, prebrisana, oteta. Progutao ju je Veliki brat i iako ona nema brata, okreće u njegovom želudcu. No, nije izgubila boju, Crna je Gora i živi. Diše bez zraka, svjetla, zore i sunca. Politički čelnici okreću je malo na lijevo, malo na desno. Malo gore, malo dolje pa ne znaš kuda će izaći, hoće li Veliki brat povratiti ili će….
I taman kad je vidiš vani… ona dublje ljosne u dno, a Veliki brat zadovoljno podrigne.
A gdje je tu Abaz, onaj mali kuštravi koji je prvo svojom lucidnošću zavarao crnogorski svijet, jer je u njegovoj ludosti vidio tračak slobode i možda onu snagu koja će Velikom bratu izazvati mučninu?
Taj mali vrckavi, neozbiljni kuštravi dečko uspio je sve svoj frustracije iskoristiti kao vrline i njima zamagliti oči posebno mladim, nezaposlenim, nezadovoljnim, neostvarenim sugrađanima koji su se ponadali kako će na čarobnom Aladinovu tepihu izletjeti iz ždrijela Velikog brata tako da ovaj to neće ni primijetiti.
No, Veliki brat je malog trčuljka u stvari izmislio. Načinio ga je od svojih nečasnih pobuda i podmetnuo kao svračje jaje u gnijezdo sokolova. Iako su se sokolovi bunili, okolni europski svijet nije mario je li svraka ili sokol. Važno da je ptica! Poletjet će!
No, to je bila prevara koja se danas zrcali na svakom crnogorskom ogledalu. Danas su prevareni ne samo narod i narodi Crne Gore, već svi okolo, krugovalno do Amerike s jedne i Japana s druge strane. Do tamo Veliki Brat ima oko. Makar želju. Za oko je upitno. Dakle, taj mali sitni crnogorski zajebant uspio se igrati i zaigrati pa je redom ponižavao sve što se događalo u vrijeme za koje on ne želi znati. On tada nije još znao slova, a povijest kaže on počinje kad naučite čitati. Ni minute prije.
Oluja i Srebrenica
Tako je 1991. godina, ona na koju se kuštravi mršti. Srebrenica je nešto što mu zrak čini teškim, a Oluja pogubna politika jednog naroda koja se ne smije ponoviti. Molim!?
Nije, dragi moji do dječarca. Nije ni do naroda. Nije ni do mene koja ovo pišem izazvana zadnjim događanjima gdje se netko u cipelama C. Chaplina ruga svima nama, cupka po našim bolima, razvlači nam ime, gazi jednu zemlju, pali joj povijest, a mi, a svi mi šutke gledamo. Nismo Crnogorci, srećom, reče mi jedan susjed.
I doista, pitam se gdje ste Crnogorci, gdje ste ljudi i zašto već jednom ne upalite oganj i zauvijek ušutkate Velikog brata koji vas osakaćene drži u svom želudcu. Zato vam, draga braćo treba vaš dan. Vaš Dan pobjede! Njega ne možete naći u tuđoj mračnoj utrobi. Za njega se trebate izboriti. Za njega trebate snagu svojih časnih pradjedova, duh starina koji će vas voditi kako biste vratili zemlji sjaj, zajedno, svi kao jedan! I to će biti Vaš dan ponosa, pobjede, dan koji iako se čini težak, bit će najljepši dar djeci, majci i duhovima pradjedova.
Zato napaćena, namučena, pojedena Crna Goro, pokreni se i izađi na svjetlo. Mi te, čekamo!
Fenix-magazin/ SIM/ Katarina Hrvatin Kotromanić
