Aleksandra Brnetic/Foto:Fenix

Aleksandra Brnetić: Druga strana medalje

Piše: Aleksandra Brnetić; Hrvatski Glas Berlin  

Još jednom o Izbornoj skupštini Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj 2013.

IMG_0493Lijepo je od Josipa Kocijana što je u svom napisu “Kako sam doživio Skupštinu Hrvatskog Svjetskog Kongresa (HSK) 2013. 9.studenog 2013. u Hainburg-u“ tako srčano i strasno stao u obranu svog predsjedništva.

Jer samo zahvaljujući tako vjernima i odanima kao što je g. Kocijan, udruga poput Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj mogla je u proteklih dvadeset godina prebroditi sve Skile i Haridbe i opstati na putu do današnje prepoznatljivosti.

A ta se prepoznatljivost ogleda– kako nas uvjerava Kocijan – i u tome da „nije ništa neobično niti spektakularno da sastancima Predsjedništva ili Skupštinama redovito predhode ‘spektakularne pomutnje’ nekih medija, napadi na djela i ugled najmarljivijih i najsposobnijih djelatnika.“

I stvarno, i ovoga puta smo se mi novinari – ni više ni manje nego samo nas četvero, Marijana Dokoza, Katarina Pejić s Izvandomovinskog portala Fenix, Stipe Puđa iz Večernjeg lista i autorica ovog osvrta, Aleksandra Brnetić – – ponijeli neobično i spektakularno. Ostali smo vjerni sebi i svojoj profesiji. Hvala budi bogu. Nismo se pretvorili u dvorske pjesnike. Usredotočili smo se na ono što nam je bilo nejasno, skriveno, mutno, upitno, nesvakidašnje.

Recimo, začudna je već bila atmosfera koja me dočekala u kongresnoj dvorani, ovećem duguljastom restauranskom prostoru.

Stigoh dobrih petnaestak minuta prije zakazanog početka. S lijeve i desne strane dugački stolovi, gotovo popunjeni. Jedino na čelu stola, na dnu dvorane, nekoliko praznih stolica.

Za predsjedavajućim stolom nigdje nikoga, a u dvorani gotovo muk. Svi sjede i svatko upro pogled u stol, svatko gleda pred sebe. Bože, što je ovo?, pitam se ja i prolazim sredinom, između stolova i sjedam na čelo desnog stola, uza zid. „Da, da, samo se Vi sjednite, to je slobodno.“, govore mi moji susjedi. Pitam za predsjedništvo, za pres referenta, za tajnicu, za skupštinske materijale. „Imaju neki hitan sastanak, sad će oni, ništa ne brinite.“HSK NJ

Dvorana se sve više puni pa se pojavljuje i tajnica Monika Jurović koja nas moli da se još malo strpimo. Jednoga trena ugledam kolegu Puđu u sredini dvorane i mahnem mu. Evo u to i generalnog konzula Josipa Špoljarića koji me, smještavajući se preko puta mene, pozdravlja i ja ustajući, odzdravljam. U tom ustajanju vidim da se neki crni muškarac unaša Stipi u lice i da se sve više naginje prema njemu. Shvatim da je to vlasnik restauranta koji je dan ranije preko predsjednika Kongresa Mije Marića Stipi Puđi poručio da nek se ne pojavljuje u njegovom restaurantu. Požurim do njih dvojice i želim se uključiti u razgovor, ako se razgovorom može nazvati kad jedan sipa napade, a drugi ne stigne do riječi. Tihim glasom kažem: „Gospodine Prskalo, gospodine Prskalo, molim Vas, dajte da Vam nešto kažem.“ Prskalo se lecne, okrene prema meni i vikne: „Ovo nije Jugoslavija!“ i desnom rukom me – odgurne.

Ne znam kako sam se našla na svom mjestu i iz sveg glasa povikala: „Gospodine Prskalo! Vi imate pravo, ovo nije Jugoslavija, ovo je Njemačka i ovdje vrijede njemački propisi o slobodnom djelovanju nas novinara. Pustite kolegu Puđu da obavi svoj posao. Ja sam Aleksandra Brnetić, došla sam iz Berlina da izvijestim za portal Hrvatski glas Berlina i pustite nas novinare da radimo svoj posao.“

Nastala je galama u kojoj se ništa nije čulo. Meni su ljudi prilazili i govorili mi da što se petljam, da je to bilaterala između Prskala i Puđe i da se to vuče već nekoliko godina itd. itsl. U toj gunguli evo i Mije Marića, pogrbljenoga, sklopljenih rukama pred grudima koji skrušeno govori: „Ja tu ne mogu ništa, Prskalo je nama iznajmio dvoranu, mi smo njegovi gosti.“, a kolega Puđa, blijed kao krpa, pokušava ga uvjeriti da on kao predsjednik mora riješiti problem.

Ne znam što se u međuvremenu događalo podalje od mene, ali znam da se jedna grupa povukla na razgovor s Prskalom i da se nakon nekoliko minuta – da li dvije ili deset, pojma nemam – vlasnik restauranta progurao do mene i – ispričao mi se, a Stipe Puđa je smio ostati u restaurantu.

IMG_0470

U 11 sati i 25 minuta skupština je počela radom, bolje rečeno – hvalospjevima. Protiv pismenih ili usmenih slavopojki ja nemam nikada ništa. Dapače. Tko zna bolje od tebe, što si sve uradio i koliko si se pritom namučio. No u prvom dijelu skupštine, onome na kojem smo nas troje novinara – Brnetić, Pejić i Puđa, smjeli biti nazočni, predsjednik Mijo Marić i voditelji radnih odbora Danijel Lučić, Edi Zelić i Franjo Pavić govorili su o projektima koji su realizirani u protekle tri godine. I, naravno, jedan projekt bio je uspješniji od drugoga. Nagledali smo se lijepih slide-ova, fotki s veselom Angelom Merkel i blago distingviranim Ivo Josipovićem, sve uz pomoć power point-a. Svako toliko, u ritmički doziranim vremenskim razmacima, padale su optužbe da su se mediji uprli sve to uništiti. Kad sam u jednom trenutku htjela nešto upitati, jedan mi je muški glas iz dna dvorane doviknuo: „Vi ste novinar, Vi nemate što pitati!“ Nitko mu se nije suprotstavio. Naprotiv. Mnogi su svojim sonornim glasovima odmrmljali suglasnost.

Rekoh da nam nije ponuđeno ništa drugo osim power point-a. Pardon, to baš nije točno. Na stolu je svakoga sudionika dočekala i lijepa plava mapa s kongresnim logotipom. I unutra – dvije brošure na njemačkom:

  1. ZukunftExpertiseStärken und Potentiale von bundesweit organisierten und tätigen Migrantendachorganisationen, 1. Auflage, Dezember 2011 (Budućnost | Ekspertiza: Snaga i potencijali migrantskih krovnih organizacija koje djeluju na području Njemačke, 1. naklada, prosinac 2011.);
  2. Migrantendachorganisationen: Ihr Beitrag zur Mitgestaltung der Gesellschaft, 1. Auflage, Dezember 2012 (Migrantske krovne organizacije: Njihov doprinos suoblikovanju društva, 1. naklada, prosinac 2012.),

obje u izdanju organizacije Deutscher Paritätischer Wohlfahrtsverband Gesamtverband e. V. (Njemačko paritetno udruženje dobrotvornih udruga – Savez udruženja r.d.) čije je sjedište u Berlinu.

Brošure su informativne. Pisane su tipičnim teško probavljivim i kompliciranim sociološkim njemačkim ali daju dobar uvid u društvenu organiziranost stranaca u Njemačkoj, njihove strukture, polja djelatnosti, potrebe kako personalne, tako i financijske. Vrijedi zaviriti u te knjižice, pogotovu u prvu, u Zukunft/Budućnost u kojoj su se osim HSKNj predstavile između ostalih i Alevitska zajednica Njemačke, Savezno udruženje njemačko-arapskih udruga u Njemačkoj, Federacija udruga turskih roditelja u Njemačkoj, Savezno udruženje grčkih zajednica u Njemačkoj. Usporedi li se HSKNj s ostalim udruženjima uočljiva je velika razlika u kvaliteti i kvantiteti djelatnosti i djelovanja. HSKNj morat će proliti još mnogo znoja dok ne dosegne razinu ostalih udruženja. Zanimljivo je da se Mijo Marić u Hainburgu stalno pozivao na svoju trogodišnju uspješnu suradnju u seminarima i sjednicama koje su rezultirale tim brošurama, ali nijednom riječju nije spomenuo kako Kongres namjerava stati uz bok ostalima.

KotizacijaJosip Kocijan u opisivanju svojih doživljaja na jednome mjestu navodi i Marićevo izvješće koje je „bilo interesantno, konstruktivno i dokumentirano na dvadesetak stranica A4 formata. Delegatima, gostima i predstavnicima medija ponuđena je ta dokumentacija.“ Može biti da je medijima ponuđeno Marićevo izvješće. Ponuđena je i nama nazočnima ali ju do dana današnjega nismo dobili. Ni kolege ni ja. Prije tjedan dana podsjetila sam predsjednika Marića i tajnicu Jurović na to obećanje ujedno ih zamolivši popis sudionika Izborne skupštine i popis udruga koje su obuhvaćene brojkom od 70 članova HSKNj navedenih u brošuri Zukunft – Expertise – Stärken und Potentiale von bundesweit organisierten und tätigen Migrantendachorganisationen, Der Paritätische Gesamtverband, 1. izdanje, prosinac 2011., Berlin, str. 18.

Ja još uvijek čekam na te podatke. Kao što već godinama na njih čekaju i mnogi hrvatski građani i hrvatske udruge u ovoj zemlji. Svi mi rado bismo saznali tko to čini Kongres, tko su članovi te tako globalno uspješne krovne udruge što joj je jako stalo do toga da predstavlja i zastupa sve Hrvatice i Hrvate, ma gdje oni bili. Da li su to inozemni ogranci HDZ-a, hrvatske katoličke misije i njihovi svećenici, nogometaši ili možda čak i građanske (neoliberalci bi rekli civilne) udruge?

Prisjetimo se, ova Izborna skupština Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj okončala je odlukom o odgađanju izbora za novo predsjedništvo do ožujka 2014. Prema napisu na mrežnoj stranici HSKNj razlog odgađanja leži u prekratkom vremenskom roku koji je stajao na raspolaganju nadzorniku riznice, a prema mom izvoru iz kruga predsjedništva razlog je u tome što je Časni sud zatražio „da se u predstojećem razdoblju riješe sve nejasnoće oko riznice“.

Zanimalo bi me – a ovim pikantnim rebusom završavam svoj osvrt – zašto se za kavu, mineralnu vodu i u podnevnoj pauzi raznovrsni fino pripremljeni topli bìfē, drugim riječima za jelo i piće, na potvrdu za uplaćenih 20 eura upisivalo: kotizacija. Ja sam morala kúmiti tajnicu da mi upiše jelo i piće. Jer bilo je rečeno da je to za jelo i piće, a kotizacija je – tako Hrvatski jezični portal – „iznos koji se u unaprijed određenoj visini uplaćuje za sudjelovanje na simpoziju, kongresu itd.“

Hrvatski Glas Berlin

http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=130376

 

Pogledajte drugo

ZENA

NOVA PRIJEVARA „LIJEČNIKA“ IZ FRANKFURTA: Hrvatica povjerovala i ostala bez 23 tisuće eura

Nakon nedavne priče o dvije žene iz Bavarske koje je lažni liječnik uspio prevariti za …