Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature povjesničari ocjenjuju da je taj potez kralja Aleksandra I. Karađorđevića bio katalizator nacionalističkih i seperatističkih pokreta, prije svega ustaštva, jer su se unatoč uvođenju integralnog jugoslavenstva, u monarhiji zastupali srpski interesi što je dovodilo do daljnjeg nezadovoljstva nesrpskih naroda koji su tražili priznanje narodne i državnopravne individualnosti.
Do uvođenja diktature i razdoblja samovlade kralja Aleksandra I. došlo je u prilikama obilježenim sve nasilnijom državnom centralizacijom, zaoštrenim međunacionalnim suprotstavljanjima i gospodarskim aferama. Politička kriza doživjela je vrhunac 1928. atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njezina čelnika Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.
Diktatura je započela Aleksandrovim proglasom o ukidanju Vidovdanskog ustava i raspuštanju Narodne skupštine, donošenjem ukaza o sastavljanju nove vlade na čelu s generalom Petrom Živkovićem te proglašenjem nekoliko zakona koji su omogućili kraljevu samovladu.
Sva moć u rukama kralja
Tim zakonima i uredbama ukinut je ustav, raspuštena Narodna skupština, uvedena apsolutistička vladavina, zabranjen rad svim političkim strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno korištenje narodnog imena i slično, a sva se politička moć koncentrirala u kraljevim rukama.
Na temelju Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja kralj Aleksandar je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca preminenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na devet banovina koje su u svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete.
”Uz sam datum osnivanja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918., kada narodi koji dotad nisu bili u zajedničkoj državi počinju suživot, dan kada je uveden Šestosiječanjska diktatura zasigurno je najvažniji događaj s najvećim dalekosežnim posljedicama iz vremena prve Jugoslavije. Ako je prvim događajem uveo narod u suradnju, drugim je po prvi put radikalizirao odnose među narodima koji su ušli u zajedničku državu” smatra Hrvoje Klasić, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Iako se kao povod uvođenju Šestosiječanjske diktature najčešće uzima atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928., Klasić ističe kako taj događaj nije bio glavni uzrok uvođenju kraljeve samovolje.
Misija integralnog jugoslavenstva
”Nezadovoljan razvojem države, kralj je samo čekao pogodan trenutak te iskorištava nezadovoljstvo demokracijom i parlamentarizmom smatrajući kako stranke ne jamče stabilnost, a posebno ne jedinstvo naroda, već isključivo uvode nered i neslaganja što je kulminiralo i atentatom u skupštini. Zbog toga kralj donosi odluku prema kojoj između njega i naroda neće više biti posrednika pa zabranjuje sve stranke i rad parlamenta te postaje jedina vlast. Za razliku od Francuske, Italije i Njemačke gdje su prvo nastale države, a tek onda započela izgradnja nacije, kraljevinu Jugoslaviju su već samim njezinim nastankom činile otprije formirane i nacionalno svjesne nacije. Time je otežan nastanak jugoslavenske nacije, a upravo će uvođenje integralnog jugoslavenstva biti kraljeva misija od njegovog ustoličenja 1918.”, pojašnjava Klasić.
Povjesničar naglašava kako nije zanemarivo da u šest od devet novoformiranih državnih jedinica – banovina, Srbi imaju većinu, a da unazad deset prethodnih godina jačaju kranje lijevi pokreti poput Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali i separatistički pokreti koji ne vide mogućnost suživota, prije svega VMRO u Makedoniji i ustaše u Hrvatskoj koji u konačnici zajednički planiraju i izvršavaju atentat na kralja Aleksandra u Marseillu 1934. Klasić zaključuje da je diktatura omogućila i uvelike ubrzala raspad države 1941. godine.
Da su se iza uvođenja centralizma i integralnog jugoslavenstva Šestosiječanjskom diktaturom krili velikosrpski planovi, koji su bili katalizatori za nastanak separatističkih pokreta, s Klasićem se slaže i Mario Jareb, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.
Pogodovanje dominantnom narodu
”Integralna jugoslavenska politika i uvođenje banovina nametano je Hrvatima, nešto manje Slovencima, a sve kako bi se pogodovalo Srbiji i Srbima kao dominantnom narodu u Kraljevini Jugoslaviji. Ideja jugoslavenskog nacionalizma je starija od same diktature, ali je inauguriranjem Šestosiječanjske dikature ta politika uvedena na državnoj razini. Prijašnji Vidovdanski ustav je, bez obzira na mnoge nedostatke, imao kakvu-takvu demokratsku formu, a uvođenjem diktature koja se oslanjala na vojsku nastaju i grupacije koje podržavaju režim, prije svega četničke i jugoslavenske nacionalističke organizacije koje djeluju kao terorističke i provode teror nad neistomišljenicima”, ističe Jareb za Hinu.
Podsjeća i kako je diktaturom povećano nezadovoljstvo i ubrzan nastanak radikalnih nacionalističkih organizacija poput ustaškog pokreta.
”Diktatura je poticala radikalizaciju stanja u državi pa je samim time izazvala i radikalne odgovore koji nisu bile svojstveni samo članovima tadašnje Hrvatske stranke prava već i pojedinim HSS-ovcima. Zbog sve većeg policijskog i vojnog terora u kojem se hrvatski protivnici režima u Beogradu ubijaju, progone i zatvaraju, dio članova spomenuth stranaka, osobito mladež, stoga prihvaća ideju o oružanom suprotstavljanju režimu iz čega i nastaje ustaški pokret”, zaključuje Jareb.
Šestosiječanjska diktatura ukida se objavom Oktroiranog ustava 3. rujna 1931., kojim je formalno bila obnovljena ustavna monarhija, ali sve do izbora za skupštinu u svibnju 1935. nastavljena je prikrivena diktatura.
Zbog otpora diktaturi ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici zabranjenih građanskih političkih stranaka i KPJ, a dio je političara emigrirao. Represija se protegnula na sve društvene slojeve pa su tisuće ljudi prošle kroz zatvore zbog uvrede kralja ili isticanja nacionalne zastave.
Fenix-magazin/SIM/Hina
