20. Natječaj: Kratka priča – Ana Christen: Koliko košta jedna jabuka?

Ana Christen rođena je 05. svibnja 1965. u selu Vlajsovići kod Turbeta. Bavi se pisanjem od rane mladosti. Piše pjesme i priče za djecu, poeziju i pricč za odrasle. Objavila je dječju zbirku pjesama­ Šareni biseri djetinjstva 2011 u VAT­Vitezu. Neke od njenih pjesama objavili su “Napredak” iz Travnika, ­”Movis” iz CH i ­”Iz pera Hrvata” u CH.

 

Koliko košta jedna jabuka?

Koliko ih vrsta ima?
Koliko je bajki ispričano o toj sočnoj za oči prelijepoj, za glad neodoljivoj, zeleno-žućkasto-crvenkastoj voćki- jabuci?
Puno, jako puno složit ćete se sa mnom!
A davne 1981 godine, jedno pitanje je bilo postavljeno po prvi put do tada jednom prodavaču jabuka. A osobno je bilo postavljeno od nekoga tko vam želi ispričati lijepu i toplu priču, a to sam ja.
Zovem se Ana.

Te davne godine u mjesecu svibnju poslije završetka poslijepodnevne nastave, bila sam iscrpljena, gladna kako zbog školskih sati tako i zbog nesnosne vrućine u učionici koja je bila okrenuta ka sunčevoj strani. Klonula sam i dušom i tijelom kao nikada do tada, jedva čekajuci da pođem doma.
Kako to obično biva ono što želiš ne bude baš uvijek tako. Tog dana autobusa nije bilo po redovnom planu vožnje. Navodno neki kvar u pitanju, ili je stvar surove svakodnevice. Mojim prijateljicama i meni ništa drugo nije preostalo već da čekamo. Žedne i gladne posjedale smo pored robne kuće. Promatrajući posljednje kupce koji su sa punim torbama sa osmjehom na licu zadovoljno žureći išli prema autobusima u kojima su šoferi odbrojavali minute do polaska.
Ubrzo potom, zaključaše se i vrata robne kuće. Kraj radnog vremena je. Polako se razilazilo a i stišavalo se, kako od ljudi tako i od buke vozila. S vremena na vrijeme tu i tamo prošao bi još po neki prolaznik. Kratkim pogledom i klimanjem glave bi nas pozdravio i nastavljao bi dalje idući svojim pravcem.
Vrućina tog svibanjskog dana pred zalazak sunca ostavila je vidljive tragove kako na ispucanoj, žedno-željnoj zemlji kiše tako i na stablima, cvijeću i zelenilu.
Cvrčci su neumorno svirali svoj konzert. Divno ih je bilo slušati, uz opojni miris cmilja pomješan s toplim zrakom golicajući nozdrve. Nesnosna vrućina prezagrijanog betona pržila je tabane preko laganih ljetnjih sandala, a znoj je kapao….
Vedrina i plavetnilo neba za sutrašnju prognozu nagovještavala je isto vrijeme. Već duži vremenski period iz dana u dan nepromjenjivo, vrućine i samo vrućine.
“Ima li netko od vas novaca?”, iz nekih razmišljanja svaku od nas prenuo je Vlastin glas, te nastavi:
“Meni se pije.”
“Da imam sad bih ja sjedila preko puta u onom restoranu a ne ovdje”
reče Dana.
“A tko to od nas nije žedan?”- upita Grozdana.
“I gladna sam i žedna sam.” javila sam se i ja.
Nitko od nas nije imao ni prebijene banke. Đepovi prazni a o novčaniku da i ne govorim jer ga nisam ni imala.
Otpočela je tema koja je još više budila i glad i žeđ, a vrijeme kao da je stalo. Čekanje se oduljilo kao “Matino ime.”
Nastade čudan košmar u glavi, s vatrometom svjetlaca zanosno nošenom prema podijumu od oblaka koji me svakim korakom upijao u se.
Trgnula sam se naglo. Ustala i prekinula ples koji me vodio u ponore. Podignula sam glavu i pogled mi zastade. Kao kroz maglu u daljini ugledah siluetu čovjeka a ispred njega pult sa brdom jabuka.
U zanosu teturajući se krenula sam u tom pravcu.
“Kuda ćeš? ” upitaše me kolegice.
“Idem noge malo da protegnem”, dgovorila sam im. Naime krenula sam prema glavnoj cest, nedaleko udaljenoj od robne kuće da nešto provjerim. Po prirodi sam inače brzopleta osoba, ali ovaj put nisam nikome ništa govorila već sam samoj sebi pitanja i postavljala i davala odgovore.
Što sam se više približavala odgovor je bio sve točniji a srce mi je kucalo sve jače i jače.
“Jupiiiiiii !”
Uskliknuh u sebi pazeći da me nitko ne čuje.
“Nije halucinacija!”
Prodavač je bio tu a i brdo jabuka svakovrsnih pred njim. Zastadoh i od uzbuđenja otvorih usta a ni riječ da izustim.
…. Jabuke, jabuke, očima sam ih počela gutati, a prodavač mene ispitivački sve dok me ne upita što želim, a potom od mene kao iz topa izleti pitanje:
“Koliko košta jedna jabuka?”
Kako prodavača, tako sam i samu sebe iznenadila s tim pitanjem.
“Molim?”
Zatečen, čudeći se i češkajući se po bradi tiho kao za sebe progovori:
“Ovo me još nitko do sada nikada nije upitao”, i obrati mi se:
“….. a zašto me ti pitaš- koliko košta jedna jabuka?”
Pogledala sam ga iskreno u oči i rekoh mu:
“Zato što ja nemam novaca niti za jednu!”
Poput siročeta bez igdje ikoga, slegnula sam ramenima a zatim sam stavila ruke u đepove vrteći po njima neću li što-god pronaći dobro znajući da nemam ništa. Vjerujući u čuda da će se neko upravo desiti.
Tišina kao muk na tren zavlada i čudo učini svoje. Njegove ruke uzeše papirnu vrećicu, zatim jednu po jednu od svake vrste jabuka stavljajući ih u nju. Uhvatila sam se za pult da ne padnem te mu rekoh:
“Oprostite ali ja nemam novaca da Vam to platim.”
“I ne treba ja ti ovo poklanjam!”
Objeručke sam prihvatila papirnu vrećicu. Radosna zahvalila sam mu se od srca uz napomenu da ću ih podijeliti sa prijateljicama.
Dok sam im prilazila gledale su u mene kao u svemirca s pitanjima:
“Odkuda ti sad odjednom novac za jabuke?”
Jednom rukom ponudila sam ih s jabukama a drugom stavila sam prst na usne i kratko ih ušutkala.
“Pssttttt, bez pitanja, slobodno se poslužite, poslije ću vam objasniti.”
Jedući jabuke uz osmijeh zahvališe mi se. Pokazujući prstom na prodavača jabuka rekoh im:
“Meni ne, zahvalite se njemu.”

Pogledajte drugo

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb raspisan na temu: „Jezik – riječ, maska, ljubav, štit i mač, umjetnost “

Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Orašje – Bjelovar – Zagreb na temu „Jezik …