Doista se možemo pitati, kako će u ovoj državi zavladati ta nesretna obećana nova pravednost ako nam se događaju ovakvi slučajevi gdje je država talac jednog čovjeka?
Odavno je krilatica na ustima svih naših političara i drugih dužnosnika, pa i onih u pravosuđu, kako su pred zakonom svi isti. To je i jedno od mjerila demokratskog razvoja društva i države, ali i neovisnosti pravosuđa. U teoriji je to kod nas tako, ali bome u praksi često nikako. Godinama su na udaru korporacija, banaka, sudova „mali“, nezaštićeni ljudi, a oni dobro potkoženi uvijek prolaze. Koliko je uopće trebalo da se počne raščišćavati korupcija u najvišim vrhovima vlasti? I to kada? Nakon pada s vlasti. S time da je to samo vrh sante leda jer je država cijela ispremrežena korupcijom svake vrste.
Nakon ulaska u EU mnogima su pale maske
Uskoro završava treći uzastopni mandat glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. I kako stvari stoje, vladajući ga više ne žele, ali ne žele ni promjene. Jer će na njegovo mjesto postaviti njegovog dosadašnjeg zamjenika, a Bajić će postati zamjenik svojeg dojučerašnjeg zamjenika! Upravo je Bajić na najbrutalniji način dokazao da nismo svi isti pred zakonom, i to u slučaju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača! Dovoljno je raskrinkati Bajića tako što se izvuku slična postupanja DORH-a po pitanju zastare i na konkretnim primjerima najblaže rečeno dokaže nedosljednost DORH-a u ova dva slučaja!
Bilo bi to lijepo kad bi samo nedosljednost bila u pitanju, kad bi to bila neka neujednačena praksa, možda zabuna, pogreška. Jer ako je u svim drugim predmetima DORH imao identičan stav o zastari, a samo u ova dva slučaja odjednom drukčiji, tada to nije slučajnost, tada je to očita namjera, tada je to zlouporaba pravosuđa, tada je to kršenje zakona, kršenje europske pravne stečevine, tada je to negiranje činjenice da smo mi u EU gdje dijelimo s drugim članicama iste vrijednosti, tada je to potez koji bi istog trenutka trebao izazvati ili Bajićevu ostavku ili njegovo hitno smjenjivanje! Izvlačenje na loše napisani zakon koji omogućuje različita tumačenja u praksi izgovor je bez pokrića. Jer je namjera očita – svim sredstvima trebalo je zaustaviti izručenje ovog dvojca Njemačkoj.
U Bajićevu obranu stao je gotovo cijeli sustav
Takav Bajićev potez izazvao bi negdje drugdje u demokratskom svijetu zgražanje javnosti, osude sa svih strana, pozive na ostavku, ali u Hrvatskoj sve prolazi kao da se ništa nije dogodilo. Ako je Bajić postupio protuzakonito, a stručnjaci tvrde da jest, tko će Bajića i njegove sankcionirati? On sam? Taman posla! Pa jasno je već godinama da on sve radi samo kako bi se održao u fotelji. To je jedini smisao Bajićevog rada svih ovih godina, osiguranje vlastite pozicije i kreiranje političkih događaja otvaranjem pojedinih slučajeva i selektivnim puštanjem informacija u javnost.
Ali kako su mnogima pale maske otkako smo ušli u EU, posebice kad je krenula lavina oko „lex Perković“, tako je maska pala i Bajiću. Od njega dalje očekivati da profesionalno radi posao? Jer je DORH upregnut u obranu ljudi koji su odavno trebali biti procesuirani na sudu, domaćem ili njemačkom, svejedno. Zato su i u pravu pojedinci koji od početka tvrde kako Perković ima obranu daleko veću od drugih smrtnika. U njegovu obranu stao je gotovo cijeli sustav! Doista se možemo pitati, kako će u ovoj državi zavladati ta nesretna obećana nova pravednost ako nam se događaju ovakvi slučajevi gdje je država talac jednog čovjeka? Kako uopće ljudima bacati prašinu u oči s nekom novom pravednosti, a istodobno šutke prelaziti preko očigledne zloporabe sustava? I tako već godinama!
Ili pitanje svih pitanja, što je to u Hrvatima da se drže po strani, da se ne bude i bune, da ih nema na ulicama, da ne prosvjeduju masovno, da masa njih danonoćno kuka, ali nisu spremni ni za kakav javni angažman? I to u situaciji kad je sve više nezaposlenih te kad se krizi ne vidi kraja. Manjak demokratske svijesti, korupcija, strah, neznanje, nepismenost? Kakva je to demokracija gdje te ljudi pitaju, zar te nije strah tako pisati o Perkoviću, da se čovjek pazi mračnih zagrebačkih ulica? Najbolji je zaključak da smo 1990. godine dobili višestranačje, ali ne i demokraciju. Demokraciju smo sramežljivo razvijali, najviše pod pritiskom izvana, a tek sada ulaskom u EU imamo šansu da postanemo i demokratsko društvo u pravom smislu. No ne s ovakvom političkom elitom. Hrvatskoj hitno treba državnik novog doba ili kova, svejedno!
Zvonimir Despot
