Početak nove školske godine u Njemačkoj, kao i drugdje u svijetu, donio je jednu – kako je to sad „in“ reći, novu normalnost.
Kako tu „normalnost“ točno definirati i prakticirati je, često nisu sigurni ni učenici, učitelji, kao ni roditelji, pa čak ni oni koji su zakone i mjere donosili.
Pa tako imamo slučaj iz škole u njemačkoj saveznoj državi Hessen gdje je učenik kupio bocu vode u školskom kiosku i popivši je zaradio opomenu, jer je skinuo zaštitnu masku.
Roditelji su dobili pismo u kojem iz škole upozoravaju na „neodgovorno“ ponašanje njihovog sina. Majka djeteta je objavila pismo na društvenim mrežama, a onda je lavina krenula. Pisane prepirke, rasprave, neugodni komentari… Naposljetku se u priču uključilo vodstvo škole, pa onda političari na saveznoj, ali i državnoj razini. Kulminiralo je kad je glasnogovornik Ministarstva kulture u Hessenu, Stefan Löwer javnosti poručio kako nitko djeci neće zabraniti piti vodu.
Naravno, neće, ne može! No, jedan drugi slučaj iz škole u Mainzu o kojem mediji nisu pisali, niti se povela ikakva rasprava, potiče na razmišljanje.
Nazvala me majka jednog dječaka koji pohađa Hrvatsku nastavu i kazala kako njezin sin, kojeg sam taj dan trebala nakon redovne školske nastave povesti na Hrvatsku nastavu, neće taj dan ići na Hrvatsku nastavu. Rekla je kako joj je sin došao kući ranije, jer su mu izrekli opomenu i taj ga dan udaljili iz škole, pa me eto zove kako bi me obavijestila da ga ne čekam ispred školske zgrade. Učiteljica ga je poslala kući jer je njega i školskog kolegu vidjela kako su nekoliko puta skinuli, pa stavili masku na lice dok su bili na školskom dvorištu.
– Morao sam masku skinuti na trenutak jer je s njom teško disati – rekao je dječak.
Tko je u ovoj priči bio u pravu, teško je reći, jer bi i dječak i učiteljica mogli biti jednako u pravu, koliko i u krivu. No, ono što više od nastale situacije oko maske rastužuje, ono je što je rekla majka dječaka. Otkrila je kako je njezinom sinu teško što su baš njega kaznili, jer otkad su prije tri godine stigli iz Hrvatske u Njemačku, nastoji biti što bolji, najbolji u razredu, kako bi što manje „bio stranac“ u državi koja mu je postala drugi dom.
Dječak i jeste najbolji, u nevjerojatno kratko vrijeme je naučio njemački jezik, pa danas iz njemačkog predmeta ima bolje ocjene nego rođeni Nijemci. Učitelji su isprva bili začuđeni njegovom voljom i željom da bude što bolji, a potom ga hvalili i još ga stavljali za primjer drugoj djeci, čak i onoj njemačkog podrijetla.
No, iz dječaka nisu uspjeli izvući taj osjećaj stranca u tuđoj zemlji. I nikad neće. Baš kao što taj osjećaj nije napustio Hrvate koji su u Njemačkoj ili negdje drugdje u svijetu, proveli pet, šest desetljeća. Koliko god je prošlo vremena, koliko god netko to poricao, uvijek će nekako na površinu izbiti osjećaj koji će nam reći kako tu u tuđini, nismo svoji na svome. I to je u redu. S tim moramo živjeti. Uvijek će se dogoditi nešto što će na površinu izvući taj osjećaj stranca. Kod dječaka iz ove priče, učinila je to korona, a korona je i neke njemačke medije podsjetila kako smo stranci u njihovoj državi kad su nedavno pisali, kako se Hrvati vraćaju u Njemačku s godišnjih odmora iz svoje zemlje, gdje su se susretali s obitelji i prijateljima, pa se možda koronom zarazili. I to je u redu jer, naposljetku, i jesmo bili u svojoj zemlji na godišnjem odmoru. Jesmo li „pokupili“ koronu u Hrvatskoj i donijeli je u Njemačku? To je već druga tema.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
Zanimljive kolumne, komentare, ali i razne druge priče, reportaže, putopise, pronađite u tiskanom izdanju Fenix Magazina
Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409
ili putem linka ONLINE PRETPLATA
