Svojevremeno je poznati njemački filozof i matematičar Gottfried Leibniz ustvrdio da živimo u najboljem mogućem svijetu koji je svemogući Bog mogao stvoriti.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Filozof Voltaire ga je u svojem djelu Candide ismijao upozoravajući da živimo u očajnom svijetu u kojem se događaju strahote poput razornog potresa u Lisabonu, ali i one koje su posljedica ljudskog destruktivnog djelovanja.
Zanimljivo je da danas pristalice antropijskoga principa u fizici daju indirektno za pravo Leibnizu. Prema njihovom mišljenju čovjek ne bi postojao na planeti Zemlja da se svemir razvijao nešto drugačije. Da se razvijao malo drugačije, imali bismo možda nešto savršenije prirodne zakone, ali ne i ljudsko stvorenje. Nažalost, upravo to ljudsko stvorenje svojim destruktivnim djelovanjem uništava prirodu i povećava snagu zla u svijetu. Leibnizu zasigurno nije u svojem razmišljanju tvrdio kako se ljudsko stvorenje ponaša na najbolji mogući način. Naprotiv, čovjek, toga je bio svjestan i sam Leibniz kao i Voltaire, svojim destruktivnim djelovanjem doprinosi još većoj patnji u svijetu.
Teror nacizma i komunizma
Nažalost, niti danas se ne može zanijekati da se većina patnje u svijetu može pripisati ljudskom ponašanju. Ta spoznaja sugerira pitanje: Zašto je čovjek u svojem odnosu prema drugome često gori od životinje? Biblija nudi, na svoj način, odgovor na to bolno pitanje.
Veliki dio svjetskih mislilaca je oduševljen biblijskom mitskom pričom o izgonu prvih ljudi iz raja, jer govori o tome da je čovjek prema Božjoj zamisli trebao biti puno bolji nego što danas jest, i to jer je u jednom povijesnom trenutku skrenuo sa zacrtanog puta. U priči o Adamu i Evi poručuje se kako prvi ljudi dolaze pod utjecaj zla onoga trenutka kad njima ovladava nagon za vlašću, želja da budu veliki kao Bog. Kao što su Adam i Eva, prema mitskoj biblijskoj priči, učinili pogrješke u koracima, jer su željeli više od onoga što im treba za sretan život, tako i današnji čovjek pod pritiskom negativnih nagona, pogotovo onih za vlašću i kapitalom, djeluje još uvijek destruktivno i doprinosi patnji i većoj prisutnosti zla u svijetu, i to daleko više nego prirodne katastrofe.
Na to upućuje povijesna činjenica koja kaže da je zbog terora nacizma i komunizma život izgubilo daleko više ljudi nego u svim prirodnim katastrofama od kad postoji homo sapiens. Današnji iracionalni ratovi u svijetu, vjerske diktature, lažna priča o pravednoj globalnoj preraspodjeli dobara i sve jača netolerancija prema drugima i drugačijima, govore o tome da se niti moderni čovjek nije promijenio nabolje. Što više s razvojem tehnologije postaje opasniji po sebe i svijet. Upravo na to upućuju sve razorniji i smrtonosniji ratovi, poput ovoga koji se vodi između Izraela i Palestinaca.
Osude Izraela, ali ne i Hamasa i talibana
Ono što su učinili teroristi Hamasa je grozno, ali je isto tako u nebo vapijući grijeh ono što danas čini Izrael u Gazi. Zbunjuju također priče zapadne politike o ljudskim pravima i demokraciji, dok se istovremeno olako prelazi preko trenutne izraelske politike i sprječava u Ujedinjenim Narodima veto koji bi zahtijevao prekid rata zbog humanitarne pomoći. Zapadna priča o demokraciji i ljudskim pravima podsjeća često na poneke gorljive propovjednike u islamu, židovstvu i kršćanstvu koji od vjernika zahtijevaju moralno ponašanje dok istovremen svojim životom tonu sve jače u kaljužu. Ono što danas u svijetu nasilja zbunjuje i zabrinjava na poseban način, jest također sve jača jednostrana empatičnost za žrtve terora i ratova.
Kako drugačije razumjeti tako žestoku osudu Izraela od strane pojedinih bošnjačkih muslimanskih intelektualaca, njihovu opravdanu osudu zločina u Gazi, dok se istovremeno prešućuju one grozote koje se događaju u sukobima između samih muslimana – šijita i sunita u Jemenu. U toj zavađenoj i napaćenoj zemlji umire zbog rata godišnje od gladi na tisuće djece, jer se u njoj preko leđa zavađenih sunita i šijita obračunavaju Arapi (Saudijska Arabija) i Iran.
Žalosno je da se ne čuje vrisak bošnjačkih muslimanskih intelektualaca protiv tih zločina, niti protiv diktature mula u Iranu, koji zatvaraju žene jer ne nose marame ili ubijaju mlade ljude koji ne žele vjersku diktaturu. Sumnjam da ćemo u bilo kojem bošnjačkom muslimanskom mediju pročitati nešto o dodjeli Nobelove nagrade Narges Mohammadi koju su iranske mule strpale u zatvor, i to samo zbog toga što želi malo više slobode za žene. Ne vjerujem da će bilo gdje u tim medijima biti govora o dodjeli nagrade „Saharov“ posthumno Iranki Mashi Amini, ženi koju je iranska vjerska policija pretukla na smrt, jer nije željela nositi maramu. Rijetko se čuje u tim medijima, ili gotovo nikada, krik protiv talibana koji zbog svojih bolesnih vjerskih uvjerenja vraćaju Afganistan nekoliko stoljeća unazad, ili protiv podčinjavanja žene u mnogim arapskim zemljama, ali isto tako i o kurdskom problemu u Turskoj.
Vjerska empatija
Jednostrana vjerska, nacionalna ili ideološka orijentirana empatija ne može promijeniti čovjeka na bolje, bilo da dolazi iz zapadnog ili islamskog svijeta, što više može ga samo krivo usmjeriti.
Zar nam ne govore o tome ponešto i pogledi na ratna zbivanja devedesetih u BiH? Srbi svoje zločince proglašavaju herojima i domoljubima, Bošnjaci se odnose prema svojim ratnim zločincima kao onima koji su u samoobrani bili prisiljeni na nedjela, a poneki Hrvati kao da ne shvaćaju da je Stupni Dol bacio ogromnu ljagu na čitav hrvatski narod u BiH. S obzirom na to da je moderni čovjek, a ponekad i onaj religija, krivo usmjerio svoju empatiju, solidarizirajući se samo sa svojim istomišljenicima, može se očekivati i jača snaga zla, pa čak i ona najgora koja bi mogla zbog ljudske pohlepe za vlašću i kapitalom dovesti do kraja svijeta.
Tko zna što bi se sve moglo izroditi iz sukoba u Gazi, s obzirom da Izrael čini ono što čini, svjestan da posjeduje atomsko oružje. Slično bi se moglo reći i za sukob u Ukrajini. Vrijeme je za malo više empatije i prema onim drugima, pa čak i onima koje možda mrzimo iz opravdanih ili neopravdanih razloga. U suprotnom, pisat će buduće generacije, ako postanu bolji ljudi, da je današnji čovjek, pa čak i onaj religija bio svirepiji od životinje. Ne dođe li kod budućih generacija do promjene na bolje, ljudski rod će se jednog dana umjesto povratka u raj strovaliti u pakao bez povratka.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
