Hrvatska – europska priča uspjeha
Do supstancijalnog približavanja Europskoj uniji došlo je tek 2000., i to nakon što je Hrvatska zauzela pragmatički stav prema postulatu regionalne suradnje. No, unatoč intenzivnim nastojanjima, pristup Hrvatske u okviru tzv. „Big-Bang“ zamaha u proširenju 2004.
Nakon turbulencija 90-ih godina, u jugoistočnoj Europi u međuvremenu je došlo do zamašne političke europeizacije odnosa. Pri tome je proširenje Europske unije 2004. i 2007. godine primanjem država srednje te istočne, odnosno jugoistočne Europe, igralo odlučujuću ulogu. Sad konačno i Hrvatska stoji pred „povratkom“ u zajedničku kuću Europe. Pristup koji je predviđen za 13. srpnja 2013. neće biti važan samo za Hrvatsku, već će pridonijeti i većoj vrijednosti Unije u odnosu na jugoistočnu Europu. Hrvatska kao „geo- i kulturno- politička amfibija“, koja djeluje na mediteranskom, srednjeeuropskom i balkanskom području, dobit će važnu ulogu posrednika pri upotpunjavanju europskog projekta usuglašavanja. Posebice s obzirom na susjednu državu Bosnu i Herzegovinu u kojoj žive tri naroda, konstruktivno djelovanje Hrvatske bit će poželjno. No, pristup Hrvatske pridonosi i većoj vrijednosti stoga što šalje sljedeću poruku: Jedino je provedba bitnih reformi, pogotovo na području državnopravnosti, dugoručno isplativa. Dok je 2004. i 2007. proširenje Europske unije još u prvom redu stajalo pod znakom konačnog prevladavanja podjele između Istoka i Zapada, u slučaju Hrvatske jasno prevladava princip učinka. O tome svjedoče puno strožiji uvjeti što rezultira i trajanjem razgovora o pristupu.
Na težak rad u Hrvatskoj možemo biti sasvim ponosni
Ustrajanje na principu učinka i napuštanje sentimentalnosti u međuvremenu su se obistinili, te pokrenuli trajnu preobrazbu hrvatskog društva. Takav postupak na početku za mnoge je ljude bio neshvatljiv. Početkom 90-ih veliki je broj ljudi iz povijesnih razloga bio uvjeren da se treba „vratiti Zapadu“ i da Hrvatska pripada „Europi“ i time – naravno – i tadašnoj Europskoj zajednici. No, brzo približavanje Hrvatske Europskoj uniji nije pošlo za rukom. Za to su postojala uglavnom dva razloga: S jedne strane rat koji je vođen protiv Hrvatske sa svim svojim posljedicama i s druge strane inzistiranje „hrvatskih očeva-utemeljitelja“ na samostalnom putu u EU, oslobođenim od bilo kakve prisile jedne „propisane“ regionalne suradnje u okviru takozvanog Zapadnog Balkana. Do supstancijalnog približavanja Europskoj uniji došlo je tek 2000., i to nakon što je Hrvatska zauzela pragmatički stav prema postulatu regionalne suradnje. No, unatoč intenzivnim nastojanjima, pristup Hrvatske u okviru tzv. „Big- Bang“ zamaha u proširenju 2004. odnosno 2007. nije uspio.
Odugovlačenje „povratka Hrvatske u Europu“ na kraju ipak ima pozitivan utjecaj na razvoj zemlje. Romantika koja se početkom 90-ih godina mogla osjetiti u odnosu na Europsku uniju, pretvorija se u realizam. Za pristup su se morale i moraju se provesti mukotrpne reforme. Na težak rad u Hrvatskoj možemo biti sasvim ponosni. No, ljudi znaju: da bi stvorili inovativno, konkurentno i efektivno poslujuće društvo, odgovarajući napori se moraju nastaviti. Uspjeh donosi isključivo primjena principa učinka. Nakon dva desetljeća društvene preobrazbe Hrvatska je time prispjela u europski mainstream – i dokaz je, da postoje i europske priče uspjeha.
Piše : dr. Miro Kovač
