Razgovor s povodom: Zvonimir Došen, novinar i politički emigrant

Molim vas, ne zovite me Jugoslavenom!zvonimir došen

Za mnoge Hrvate u inozemstvu bila je uvreda kad bi ih njihovi domaćini nazivali Jugoslavenima. I u najgore vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, kojeg je većina Hrvata doživljavala okupatorskim i zločinačkim, naši sunarodnjaci bunili su se kad bi ih sve trpali u koš s Jugoslavenima. Evo što o tome kaže Zvonimir Došen, radijski novinar i politički komentator iz Kanade čiji se komentari danas rado čitaju u hrvatskim medijima u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji. Vodi najslušanije političke emisiju za Hrvate na Radio Torontu i za Fenix otkriva kao je iz svog Lukova Šugarja 60-ih godina emigrirao iz tadašnje Jugoslavije. – Gospićka Udba najprije me je stavila pod nadzor jer su me htjeli prisiliti da špijuniram susjede. Bilo je: raditi za njih ili bježati preko granice. Izabrao sam ovo drugo i 23. kolovoza 1960. pobjegao u Austriju, a potom u Kanadu gdje i danas živim.

 Na radiju u Torontu u programu posvećenom Hrvatima, komentirate politiku bivše i sadašnje države? U jednom komentaru ste napisali: „U državi pod vlašću boljševika – Ništa, ništa kontra Tita“ : Napisao sam to kao odgovor na stanje u današnjoj Hrvatskoj u kojoj, po mom sudu, vladaju neoboljševici koji i danas glorificiraju dokazanog zločinca Josipa Broza Tita i njegove sljedbenike.

Za Tita ste napisali da je “četvrtinu Hrvata odnarodio, četvrtinu pobio, četvrtinu prognao, a četvrtinu pretvorio u roblje“ : Nitko još ne zna koliko su Tito i njegovi sljedbenici pobili Hrvata, što za vrijeme Drugog svjetskog rata a što u onim strašnim godinama poslije njega. Kad govorimo o prognanim, ne možemo računati samo nas koji smo izbjegli ispred njegova terora, nego tu moramo ubrojiti i sve tzv. gastarbeitere kojima nije dao posao. U one koje je odnarodio, ubrajam najveći broj njegovih jugoslavenskih partizana koji su do kraja ostali uz njega i pomagali mu u zločinima nad Hrvatima i drugim narodima. U onu zadnju četvrtinu koju je učinio robljem ubrajam sve one koji su ostali živjeti i vjerovali u njegovu Jugoslaviju.

Mene se zapravo dojmio Vaš tekst pod naslovom „Please, do not call me a „ iseljenik“ : Kada bi Kanađaninu 60-tih godina rekli da ste Hrvat, on bi začuđeno gledao i u najviše slučajeva, upitao: Što je to? Oni koji su znali značenje riječi Hrvat rekli bi: „Oh Yugoslav”. Drugi pak koji su mrzili Hrvate, s prezirom na licu bi nam rekli: “What’s the difference – Yugoslav is Yugoslav”. Zbog toga smo u Ottawi 1962. na jednom hrvatskom skupu odlučili otiskati nekoliko stotina tisuća letaka s naslovom – Please, do not call me a Yugoslav – navodeći da smo mi Hrvati jedan od najstarijih naroda u Europi, da jugoslavenska nacija ne postoji i da je taj naziv za nas Hrvate najveća uvreda.

Koliko je trebalo godina borbe da bi prestalo etiketiranje Jugoslavenom? : U prvih godina borbe za nacionalni identitet bilo je uključeno manje od pet posto aktivnih hrvatskih nacionalista. Ponekad nismo bili sigurni volimo li više Hrvatsku ili mrzimo Jugoslaviju. U svakom slučaju nismo prestajali sa našom borbom. Trebalo je mnogo žrtvovati, što se konačno isplatilo krajem 80-ih godina kad se počela rušiti i nestajati jugoslavenska država.

Kakav je odjek među Hrvatima u Kanadi imalo oslobođenje hrvatskih generala Gotovine i Markača? : Imalo je ogroman odjek. Jako se dobro znalo da su nevini. Dok su Milošević, Šešelj, Martić, Karadžić, Mladić i svi drugi “srpski junaci” vrijeđali i psovali suce i omalovažavali sud, naši generali Gotovina, Markač, Čermak i Praljak ponašali su se uljudbeno i dostojanstveno. Na njihovim licima nikada nije bilo nimalo ljutnje ni prezira. Uvijek ista potpuna smirenost poniženih, ali nevinih i ponosnih hrvatskih ratnika. I na to mi Hrvati možemo biti ponosni.

 

Razgovarala: Marijana Dokoza

Pogledajte drugo

guzva na cesti

PLAĆENI PRIJEVOZ NA POSAO U NJEMAČKOJ: Tko ima pravo i na koji iznos?

Oni koji putuju na posao u Njemačkoj posebno su pogođeni rastom cijena goriva. Povećanje naknade …