Svako dijete iz Vukovara i Škabrnje, a koje pripada ratnoj generaciji, ima istu ili sličnu priču. Djetinjstvo ispunjeno strahom, krvlju, suzama, patnjom, boli…Neki od njih i danas pokušavaju tu bol utopiti na grobu oca ili brata, često puta i na grobu kojeg nema…
Ali dijete iz ove priče osobno sam poznavala. Bilo je to prije točno 25 godina. Bila sam trinaestogodišnjakinja koja je na sam dan pada Škabrnje s majkom i mlađim bratom pobjegla iz svog sela niti desetak kilometara udaljenog od Škabrnje. Još u vožnji autobusom stigla je strašna vijest: Škabrnja je pala! U autobusu su ljudi uspaničeno ponavljali: “četnici kolju sve, i djecu i žene i starce…”. Neke su žene počele plakati i jaukati jer su im muževi i sinovi ostali u Škabrnji. Vozač je u jednom trenutku zaustavio autobus i stao jer nije bio u stanju voziti.
Bilo je strašno to gledati, pogotovo nama djeci. Ali zasigurno ni blizu tako teško od onoga što su u tim trenutcima i danima proživljavali oni koji su ostali u Škabrnji, Vukovaru, Borovu Selu….
I baš iz Borova Naselja bila je Jasna Župan. Trinaestogodišnjakinja koja je s majkom i mlađim bratom uspjela pobjeći na vrijeme, doći u Zaton pored Zadra gdje su bile smještene stotine izbjeglica te se naći u razredu u kojem je osim mene i nje bilo još dvadesetak djece iz raznih ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske. Zvali su nas “razred izbjeglica”.
Svako to dijete imalo je gotovo istu priču. Ali, Jasna je imala za jedno dijete pretešku priču. Naš “razred izbjeglica” doznao ju je na jednom satu nakon što je učiteljica od nas zatražila da napišemo priču kakvu želimo. Kakvu sam priču ja napisala, ne sjećam se, ali Jasnine priče se sjećam od riječi do riječi.
Opisala je rastanak od oca dok je odlazila iz svog Borova Sela. Učiteljica je zatražila da je pročita pred svima, a dok je čitala “razredom izbjeglica” vladao je muk.
U noći u kojoj se rastajala od oca zapamtila je svaku crtu na njegovu licu. Pogled dok se rastajao od svoje djece i suze koje je pokušao skriti. Grlio je naizmjenice nju pa mlađeg brata i drhtao. Obećao je kako će doći, kako će se vidjeti, ali nikad se to nije dogodilo. Napisala je kako ju je bilo strah, ali je vjerovala ocu. Dok je s majkom i bratom odlazila, okretala se i vidjela kako otac nemoćno sjeda na podu kuće iz koje su otišli. Vrata za njima su ostala otvorena pa ga je mogla vidjeti. Napisala je: “Bilo mi je čudno što nisam mogla plakati, ali sad plačem svaku noć, čekajući ga. Ne želim da mama vidi, pa plačem tiho”.
Kada je završila s čitanjem, tišina je ostala još dugo a učiteljica je brisala suze s lica. Nitko se više nije usudio pročitati svoju priču.
Jasna je imala samo trinaest godina kada je posljednji put vidjela oca i kad je napisala tu priču. Nekoliko mjeseci kasnije, s majkom i bratom se odselila rođacima u München, isti onaj grad u kojem će večeras stotine Hrvata koračati u Mimohodu sjećanja za žrtve Vukovara.
Hoće li Jasna biti među njima ili se negdje preselila, ne znam. Ali, sigurna sam da se njena priča duboko urezala u sjećanje svakom učeniku našeg “razreda izbjeglica”.
Fenix Magazin/Marijana Dokoza
Nastavno na ovu priču Jasne Župan iz Borovo Naselje, poznato je kako je Borovo Naselje tijekom Domovinskog rata postalo mjesto za koje se vežu brojne priče o herojskoj borbi i nadljudskom otporu hravtskih branitelja. Prisjećanja na pad Borova Naselja su i danas bolna i izazivaju veliku tugu ali i ponos na junačku obranu višestruko nadmoćnijem agresoru. Valja istaknuti kako su hrvatski junaci Borova Naselja još je danima, do 23. studenog 1991., pružali otpor agresorskoj jugo-srpskoj vojsci u ne mireći se sa sudbinom pada voljenog grada.
U OVOM VIDEU POGLEDAJTE I PRILOG O BOROVU SELU
https://youtu.be/kIyTke6xmDY
https://youtu.be/V0f4ctdGTcY
https://youtu.be/fhcNbyY0Eoc
