Slika Guernica, djelo španjolsko umjetnika Pabla Picassa, govori o onom demonskom u ljudskom stvorenju, koje je sposobno uništiti sve pred sobom kako bi opravdalo svoje bolesne ciljeve. Malo je gradova u ljudskoj povijesti koji poput Vukovara podsjećaju na Guernicu, u kojem je do izražaja došla ljudske sklonost destrukciji.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Samo mržnjom opsjednut ljudski duh je mogao počiniti ono što su s gradićem Guernicom počinili avioni saveznika diktatora Franca. Sličan proces se odvijao i s Vukovarom.
Opasna prisutnost destrukcije u ljudskom srcu
Savezništvo JNA, vojnika koji su na kapi nosili petokraku, i četnika s kokardama je uspjelo ne samo razoriti Vukovar nego i napraviti velike zločine nad civilnim stanovništvom tog malog hrvatskog gradića na Dunavu. Teško je predvidjeti kako bi se proveo onaj tko bi osudio spomenutu Picassovu sliku, jer, navodno, priziva mržnju.
Upravo vrijednost te slike, pored onog umjetničkog, leži i u poruci da mržnja razara. Sjećanja na stradanje Vukovara bi trebala biti također upozorenje čovječanstvu da se bori protiv mržnje. Zato se može reći da spomen na zločine u Vukovaru nije, kako bi to neki htjeli, simbol mržnje, nego upozorenje na to koliko je opasna prisutnost destrukcije u ljudskom srcu.
Beogradska televizija bi za dobro srpskog naroda trebala barem jedanput godišnje pokazati razoreni Vukovar i ljude s petokrakama i kokardama kako maltretiraju djecu i starce u ime bolesne ideologije „srpskog sveta“, kao što hrvatska prikazuje sjećanje na žrtve u Jasenovcu. Nažalost, to se neće, vjerojatno, ubrzo dogoditi, jer je običan srpski puk, kako bi rekla Hannah Arendt, zaveden bolesnom ideologijom da su za sve krivi drugi.
Kritički odnos prema godišnjem sjećanju Hrvata
Nažalost, već duže vremena izjašnjavaju se pojedine osobe u Hrvatskoj protiv organiziranog sjećanja na žrtve Vukovara. Da se određeni srpski krugovi i hrvatski jugonostalgičari odnose kritički prema godišnjem sjećanju Hrvata na žrtve Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta, ima svoju pozadinu.
Boli činjenica da su ljudi s petokrakama na glavi sudjelovali u tom monstruoznom činu. Istina, ima i onih koji bi rado izjednačili sve žrtve. Na to ukazuje i istovremeni pokušaj bacanja vijenaca u Dunav za sve poginule u ratu. Nažalost, dio ljevičarskih krugova u Hrvatskoj ne želi prihvatiti činjenicu da Hrvati, Slovenci i Bošnjaci ne mogu biti krivi za rat za koji se srbijanska politika, ali i određeni srpski krugovi u Hrvatskoj i BiH, pripremali godinama.
Problem nije u izražavanju pijeteta prema žrtvama, svejedno kojega naroda. Ali ako se to čini na dan sjećanja na hrvatske žrtve u Vukovaru, onda se to može smatrati provokacijom. Ali zašto se provokativno ponašaju određeni hrvatski krugovi, od koji se to ne bi trebalo očekivati?
Možda je kod njih još uvijek jaka tuga za vremenima privilegija, pa eto kad se već raspala draga im Jugoslavija, neka za to budu krivi svi. Ako su svi krivi za krvavi raspad bivše države, onda su stradale ubojice isto vrijedne kao i nedužne žrtve, agresorski vojnici kao i branitelji.
Neka veličaju Jugoslaviju i Tita
Vrijeme je da se tim bezobraznim podvalama stane na kraj. A stati im se na kraj, na demokratski način, može uskraćivanjem bilo kakve financijske podrške. Neka veličaju Jugoslaviju i Tita, neka se klanjaju i ubojicama s petokrakama i kokardama, ali ne s državnim novcem.
Prestanak njihovih provokacije bi vjerojatno doveo i do smirivanja u onim naivnim hrvatskim krugovima, koji teško shvaćaju da budućnost Hrvatske ne leži u prošlosti nego budućnosti. Dođe li do takvih obrata, neće se događati scene koje su se mogle vidjeti na utakmici između Crne Gore i Hrvatske. Uostalom, hrvatska politika je dužna ispitati tko stoji iza tih luđačkih, po hrvatski narod štetnih provokacija.
Bez obzira da li se radi o podvalama stranih faktora ili domaćih „luđaka“, vrijeme da se ponašanju tih pojedinaca stane na kraj. Crnogorci ne vole srbijansku ekspanzionističku politiku. Bore se protiv nje. U interesu hrvatskog naroda su dobri odnosi s tom crnogorskom političkom opcijom, a nikako davanje povoda da im se ogade i Hrvati. Puno je crnogorskih intelektualaca koji su se protivili agresiji na Hrvatsku. I danas bi rado imali dobrosusjedske odnose s Hrvatskom.
Nažalost, srpska opcija u Crnoj Gori, koja je ovladala politikom, sprječava to. Zar je Hrvatima potrebno da se na utakmici, na kojoj se Hrvatskoj aplaudiralo, neki neobuzdane ili zavedene neinteligentne kreature razbacuju parolama, koje udaljuju istinske Crnogorce od Hrvata? Na kraju što reći o onima, od kojih se to ne bi očekivalo, koji se protive masovnim sjećanjima na žrtve srpske agresije?
Dvostruko mjerilo
Neki razlog mora postojati za to. S teorijom pojedinih predstavnika te političke i intelektualne grupacije se može složiti da mržnja nije izlaz iz krize. Čudno je da samo u hrvatskim oplakivanjima nedužnih žrtava vide mržnju, ali ne i u onim drugim. Kako je moguće da im ne smeta sjećanje na žrtve Drugog svjetskog rata, na mnogobrojne parade sjećanja na dan oslobođenja od nacizma?
Za hrvatski narod srpska agresija, zločini koje su počinili srpski vojnici s petokrakama i kokardama na kapi su djelovali nacistički. Za to dvostruko mjerilo mora postojati razlog. Koji je? Na to moraju sami kritičari organiziranog sjećanja na žrtve Vukovara dati odgovor sami sebi. Jer svako Zašto, ima svoje Zato.
Znaju oni dobro da se kod većine Hrvata ne radi o nikakvoj mržnji, nego o boli koja još uvijek tišti. Možda bol bude nešto manja kad se u Srbiji na političkoj sceni pojave neki drugi ljudi, s drugim pogledima na prava susjednih naroda. Možda će se tada i u samoj Srbiji organizirati sjećanja na Vukovar i Srebrenicu.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
