Hrvatska je već tradicionalna iseljenička zemlja obilježena kroz povijest s nekoliko velikih valova iseljavanja, a sudeći po svim obilježjima, obujmu i intenzitetu iseljavanja iz Hrvatske obrazac iseljavanja ponavlja se i posljednjih desetak godina.
Piše: dr. sc. Monika Balija, Sveučilište u Zagrebu Fakultet hrvatskih studija
Intenzivno iseljavanje izHrvatske u recentnom razdoblju uvjetovano je ulaskom Hrvatske u EU 2013. godine te je dijelom i očekivano jer se pod utjecajem različitoga gospodarskog razvoja zemalja članica Unije razvijaju snažni emigracijski tokovi iz smjera slabije razvijenih prema razvijenijim članicama, što je dodatno uvjetovano nedostatkom radne snage u pojedinim europskim zemljama. Otvaranjem tržišta rada zemalja članica za hrvatske državljane kao najprivlačnija odredišta brojem su se doseljenih iz Hrvatske istaknule Njemačka, Austrija i Irska.
Sukladno intenzivnom iseljavanju iz Hrvatske u Njemačku u suvremenom razdoblju, ali i ranije, u Njemačkoj danas, prema podatcima Njemačkog saveznog zavoda za statistiku, živi više od 400.000 Hrvata, a prema podatcima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske iz Hrvatske u Njemačku od 2013. godine pa zaključno s posljednjim dostupnim podatcima za 2022. odselilo je oko 150.000 osoba.
S obzirom na brojne negativne posljedice iseljavanja na ukupan razvoj zemalja podrijetla migranata zemlje obilježene intenzivnim iseljavanjem stanovništva, s ciljem povratka svojih iseljenika, posljednjih desetljeća sve češće definiraju povratne migracijske politike, a koje zahtijevaju potpuno razumijevanje procesa migracija. Istraživanja povratnih migracija hrvatskih državljana iseljenih u Njemačku nakon 2013. stoga predstavljaju neminovnost, posebice uzmemo li u obzir njihovu brojnost i obilježja, odnosno važnost kao demografskoga revitalizacijskog potencijala Hrvatske.
Upravo stoga 2022. godine provedeno je istraživanje čiji je cilj, između ostaloga, bio utvrditi motive za povratak hrvatskih državljana iseljenih u Njemačku nakon 2013. godine. U istraživanju je primijenjen kvalitativni pristup, odnosno provedeni su intervjui s devetero iseljenika-povratnika u dobi od 28 do 41 godine koji su u Njemačkoj proveli između dvije i šest godina, s ciljem prikupljanja što više podataka o njihovim migracijskim iskustvima.
Rezultati istraživanja pokazali su da se glavni motivi povratka ispitanika mogu svrstati u dvije kategorije. Prva kategorija odnosi se na povratak nakon ispunjenja cilja zbog kojega su odselili u inozemstvo, a koji je kao osnovni motiv povratka istaknulo petero ispitanika, navodeći odgovore poput:
“Pa ja ni inicijalno nisam otišao s namjerom da u Njemačkoj ostanem trajno ili neki duži period. Cilj je bio otići tamo, zaraditi što više, slati novce ženi i djeci koji su ostali u Hrvatskoj i vratiti se s čim više ušteđevine. Takav je bio zajednički dogovor. I otvoriti doma svoj biznis. (…) Taman je za moju struku ila malo povoljnija situacija pa sam se vratio. (Ispitanik 3, 38 godina)”.
Prema iskazima potonjih ispitanika vrlo važnu ulogu pri donošenju odluke o povratku imali su ekonomski i financijski resursi doneseni u zemlju podrijetla, odnosno spremnost za realizaciju povratka, uvjetovana prikupljanjem materijalnih resursa te gospodarskim, društvenim i političkim okolnostima u zemlji podrijetla koje su procijenili kao povoljne za povratak. Iskazi ispitanika pokazuju i da su pojedini iseljenici migraciju u Njemačku koristili kao svojevrsnu obiteljsku strategiju s ciljem povećanja prihoda kućanstva, a njihov je povratak u domovinu logičan ishod uspješna iskustva u inozemstvu i ispunjenja unaprijed zadanih ciljeva.
Osim spomenutih, dio ispitanika kao presudni motiv povratka iz Njemačke u Hrvatsku istaknuo je povezanost s društvom zemlje podrijetla te nezadovoljstvo društvom u Njemačkoj u koje se nisu uspjeli integrirati, navodeći pritom odgovore poput:
“Mi smo navikli na homogeno društvo, toplije ljude, nismo se tamo baš uklopili u to društvo. Nismo ni u okolici di smo živjeli imali nekog od prijatelja i obitelji pa nas je sve vuklo dolje. (Ispitanik 5, 28 godina)”,
“Više je tu faktora, ali recimo da smo se vratili i prije nego smo mislili jer smo osjećali da nam se klinci ne bi uklopili u školi u društvo. (…) Jesmo imali veća primanja, ali sve ostalo je ipak bolje u Hrvatskoj. Plus, skupili smo tamo ušteđevinu, uspjeli stati na noge u Hrvatskoj pa je sad lakše. Sa svojima i na svome, kak se kaže. (Ispitanik 6, 37 godina)”, te potvrđujući time kako su bilocirana obitelj i osjećaj pripadnosti hrvatskom društvu snažni čimbenici povratnih migracija pojedinih hrvatskih iseljenika u suvremenom razdoblju.
Iskustva većine ispitanika svjedoče da je njihov povratak bio planiran i prije samoga odlaska u inozemstvo, međutim, donošenje konačne odluke o povratku bio je dugotrajan proces koji nije ovisio isključivo o njihovoj volji, već i o prilikama u Hrvatskoj, koje su u tom trenutku ocijenili povoljnima za povratak.
Osim toga, iskustva ispitanih hrvatskih državljana upozorila su na potrebu učinkovitijih demografskih mjera (posebice u okviru stambene politike), reguliranja rada na određeno/neodređeno te podizanja životnoga standarda, koje su istaknuli kao snažne potisne čimbenike iseljavanja iz Hrvatske.
Više o istraživanju moguće je vidjeti na poveznici.
Fenix-magazin/SČ/dr. sc. Monika Balija
