Don Stipe Mustapić i Ana Rucner ovog su Uskrsa odlučili zajednički odaslati glazbenu uskrsnu čestitku – povodom najvećeg katoličkog blagdana, predstavljaju prekrasnu pjesmu „Kad bi barem vidjeli“ i prateći video spot.
Pjesmu je napisao i skladao don Stipe Mustapić, inače župnik Župe sv. Luke ev. Kolan i župe Barbat, a za aranžman se pobrinuo Simo Radosavljević. Zanimljivo je naglasiti da video spot potpisuje također don Stipe.
Naša violončelistica Ana Rucner, oduševila se novom pjesmom koju je iznjedrio don Stipe i bez oklijevanja se odazvala se pozivu na suradnju. Video spot je nastao u ožujku 2022. prema pjesmi “Kad bi barem vidjeli” koju je don Stipe skladao u rujnu 2021.
„Od ranog djetinjstva sam volio glazbu. Ujutro dok bi moji ukućani spavali, stavio bih velike slušalice i sa starog radija puštao pjesme. Kasnije, u osnovnoj školi u Bibinjama, počeo sam pisati pjesme, a sve je počelo sa domaćom zadaćom u kojoj se tražilo da napišemo pjesmu pod nazivom ‘Da imam raketu’. Kasnije je učiteljica primijetila da mi dobro idu riječi i rime pa sam uključen u literarnu skupinu. U osnovnoj školi sam napisao petnaestak pjesama i nakon toga taj moj talent je pao u zaborav sve do pred kraj teološkog fakulteta, kad sam napisao pjesmu ‘Budi volja tvoja’. Volim glazbu, pjevušim stalno, pa mi se često pojave neke melodije koje brzo snimim u svoj mobitel, da ih ne zaboravim i odmah nakon toga napišem tekst. Tako i danas nastaju moje pjesme“, otkriva don Stipe, ističući da ga je na ozbiljnije glazbeno stvaralaštvo potaknulo poznanstvo s nekadašnjim članom zadarske grupe Forum, Simom Radosavljevićem u čijem je studiju u Novalji počeo snimati pjesme.
„Ja nisam obrazovani glazbenik, već amater i dugo sam dvojio bi li uopće izlazio u javnost sa svojim skladbama, ali ako moj mali dar, koji je od Boga, može nekoga potaknuti da više zavoli Boga i bližnje, ‘isplati’ se“, ističe don Stipe Mustapić, iza kojeg su već brojne duhovne skladbe. O suradnji s Anom Rucner otvoreno kaže:
„Anu Rucner sam upoznao potpuno ‘slučajno’ iako ja ne vjerujem u slučajnosti nego da je Bog sve tako dobro posložio. Naime, ona ima stan u Mandrama, dakle na području moje župe i jednog je dana malo prije mise došla na svetu ispovijed, pa smo se tako upoznali. Odmah je ponudila pomoć vezano za moju Župu, rekavši da stoji na raspolaganju za koncert i ponudila da svira na nedjeljnoj misi. Nakon što sam snimio ‘Kad bi barem vidjeli’, poslao sam pjesmu Ani da mi kaže iskreno što misli. Njoj se pjesma jako svidjela i odlučili smo se na suradnju“, kaže don Stipe.
„Don Stipu sam upoznala prije nekoliko godina, i odmah me fascinirao svojim angažmanom i predanim radu za župu. Kada sam čula ovu pjesmu, dirnula me duboko u dušu, jer nosi takvu duboku i snažnu duhovnu poruku. Neizmjerno sam zahvalna na ovoj divnoj suradnji i glazbenom spoju“, oduševljeno je suradnju s don Stipom komentirala Ana Rucner.
Nakon snimljene pjesme trebalo je snimiti spot, a inicijativu je preuzeo don Stipe.
„Snimanje i produkcija spota podosta košta, a kako se iz hobija bavim snimanjem i imao sam nekakav scenarij za spot u glavi odlučio sam se sam okušati u tome. Snimio sam ljude i scene koje su vezane uz moj svećenički put. Na kraju spota sam naveo lokacije i ljude koji u njemu sudjeluju. Kako je sve ispalo, procijenit će gledatelji i slušatelji!“, zaključuje Don Stipe, a nama preostaje da uživamo u ovoj prelijepoj, duhovnoj pjesmi upravo na sam Uskrs i Uskrsni ponedjeljak!
Vinku Kajmaku pomogli umjetnici iz Ukrajine i Poljske
U spotu don Stipe Mustapića i Ane Rucner pojavljuje se i Vinko Kajmak (87) i njegov Križni put na brdu Brisnica kod Posedarja o kojem je Fenix-magazin.de već ranije pisao.
Kajmak je, uz pomoć 15 umjetnika iz Ukrajine i Poljske, iz godine u godinu stvarao ovo „posedarsko čudo“ koje je dosad posjetilo tisuće vjernika, među kojima su i brojni hrvatski iseljenici.
Priča o ovom čovjeku sve je samo ne obična. On sam, kaže: „Nisam bio dobar vjernik i nisam išao u crkvu, a i to je proizašlo iz jedne tužne priče. U obitelji nas je bilo dvanaestoro djece. Sirotinja, gladni, bosi, nismo imali što ni obući ni obuti. Živjeli smo u manjoj zemunici. Majka je brala lišće i travu i kuhala nam kako bi nas hranila. Jednom sam je ugledao uplakanu. Nije nam imala što dati jesti. Rekao sam joj: „Majko moja, nemoj plakati. Ja ću napraviti velike škale pa ću se popeti gore do Boga, tražit ću ga da nam makar posudi hrane, a ja ću mu vratiti“, prisjetio se Vinko u ranijem razgovoru za Fenix-magazin.de.
Majka se nasmijala, ali je kasnije otišla u nečije polje i ubrala nekoliko kukuruza kako bi nahranila djecu. – Vidio ju je svećenik i pretukao je. Bio sam dijete i od tada dugo nisam vjerovao ni u Boga ni u Crkvu – kaže Vinko.
No, sad su mu Bog, rad i tišina, najbolji prijatelji.
Nije pronalazio mir
Nakon tog nemilog događaja, obitelj se odselila u Vojvodinu. – Majka nas nikad nije učila da ikoga mrzimo. I dalje nas je odgajala u vjeri i ljubavi – kaže.
No, u Vojvodini nije pronalazio mir. Vukao ga je natrag njegov posedarski krš i kamen. Vratio mu se 1969. godine, nastanivši se prvo u Zadru. No, ubrzo je otišao u Australiju, dvaput se vraćao i odlazio te shvatio: Zadar i Posedarje njegov su dom. Oženio se i počeo život u Zadru, a u Posedarju ga je uvijek čekala njegova mala sirotinjska kućica. Majke više nije bilo, ali je Vinko u toj kućici vidio svoje djetinjstvo, da bi jednoga dana odlučio – napravit će novu kućicu i malu crkvu.
Svoju prvu kućicu na Čelinki počeo je graditi kad je imao 76 godina. Bila je drvena i mala, a djeca su je voljela. – Zvali su je kućicom Ivice i Marice. Njihova me ljubav motivirala da nastavim – kaže.
Priča koju ni Vinko ne može objasniti
A ono što se kasnije događalo, priča je koju i danas Vinko sam sebi teško može objasniti. Kad je završio kućicu čija unutrašnjost danas podsjeća na davnu dalmatinsku prošlost, bajku u kojoj poželite ostati, Vinko je počeo graditi crkvicu. No, čim je udario prve temelje, uslijedili su, malo je reći, neobični događaji.
– Prve noći nakon što sam počeo graditi crkvicu, dok sam spavao osjetio sam kao da je nešto poput velikog miša palo pored mene na krevet, a potom poletjelo i nestalo. Druge noći me počelo grebati po rukama, no upalivši svjetlo je prestalo. Ne vjerujem u nadnaravne stvari pa sam mislio da je miš te sam kupio mišolovku, ali nije pomoglo. Događalo se i da sam čuo glas. I to uvijek oko jedan ili dva sata u noći. Prvo me tri puta zovnuo imenom. Neki lipi glas, ne podsjeća me na nikog. Prvi put kad sam ga čuo, sjeo sam na krevet i mislio: „Nisam lud da otvorim vrata u ovo doba noći, a sâm sam“. Imao sam osjećaj kao da budan spavam. Trajalo je gotovo dva mjeseca. Nisam znao što činiti, mislio sam da ludim, ali me nije bilo strah – priča Vinko.
Tijelo mu je drhtalo, zvao je svećenika
Neobični događaji koji su uslijedili, a koje Vinko nije mogao objasniti, pripisao je umoru. Sve je kulminiralo zadnje noći nakon što je završio
crkvicu. – Te noći mi je počelo drhtati tijelo i osjećao sam kao da se voda slijeva niz mene. Trajalo je nekoliko minuta. Zabrinuo sam se i pomislio da sam poludio. Sjeo sam na krevet i rekao: Bože, molim te, pusti me da završim ovaj Križni put pa me onda uzmi. Ujutro sam nazvao našeg don Stipu i sve mu ispričao. Došao je, blagoslovio kuću i rekao: „Vinko, blago tebi i tvojima bližnjim, Bog ti je prihvatio taj Križni put, a Sotona ne da“. Pomislio sam kako on tjera vodu na svoj mlin. Pita on mene: „Gdje si se krstio?“. Odgovorim mu: „U Posedarju“. Pita: „Znaš li Oče naš?“ Kažem ja njemu otvoreno da ne znam. Ispričao sam mu sve o svojoj prošlosti, a on je sutradan opet došao i donio blagoslovljeno ulje. Napravio mi je križ na jednoj i drugoj ruci, te me ispovjedio. Zajedno smo izmolili i Oče naš. Od tog trenutka nema ništa. Što je to bilo, ne znam ni danas objasniti. Možda će netko misliti da sam ovo izmislio. Ne krivim ga, jer je u to teško vjerovati – iskren je Vinko.
Novinari Fenix-magazina, Vinka su posjetili i u ljeto 2021. godine. Kao i prvi put zatekli su ga kako dovršava ono što je prije nekoliko godina započeo. Ponovno je ispričao priču zbog koje je počeo svoj Križni put. Kaže, siguran je kako Bog ima plan s njim i neće dopustiti da umre dok sve ne završi.
– Moram još izraditi Mariju i Josipa u štalici, stado ovaca, pastire…Bit će to žive jaslice za Božić, kaže Vinko.
Vinka su dosad posjetili brojni hrvatski iseljenici, turisti, domaći i strani političari, poznate osobe…
Svi žele vidjeti njegov Križni put, koji slovi kao najmasivniji i po svom materijalu najteži u svijetu. Započinje na 80 metara nadmorske visine na lokaciji Čelinka, u podnožju brda Brisnica, a završava vidikovcem na 200 m nadmorske visine s kojeg se pruža predivan pogled na Novigradsko more i planinski lanac Velebita.
– Svi koji dođu žele vidjeti što radim, ali prvenstveno traže mir u sebi. Preispituju svoje postupke u tišini prirode i na Križnom putu, kaže Vinko koji priznaje kako s nekim postajama Križnog puta nije zadovoljan pa će ih popraviti.
– Ima tu još puno posla, još ćete vi mene dugo posjećivati, nasmijao se Vinko.
Cijelu priču o Vinku Kajmaku pročitajte na linku Čudo na brdu Brisnica iznad Posedarja kamo dolaze i hrvatski iseljenici
Fenix-magazin/MD/K.Dilić/M.Dokoza
