U haljini luksuznog proizvođača vjenčanica Halfpenny London, Franca Lehfeldt (33) ušetala je u crkvu spremna za svoj drugi: “Da, hoću!”
Njemački savezni ministar financija Christian Lindner (43, FDP) i Franca Lehfeldt su bračni par od četvrtka (8. srpnja) kad su se vjenčali pred matičarom. U subotu u poslijepodnevnim satima svoju su ljubavnu vezu zapečatili su u crkvi svetog Severina u Keitumu.
O njihovom vjenčanju se već danima priča jer nijedno od njih dvoje ne plaća crkveni porez i nisu članovi Crkve.
Prema vlastitim izjavama, Christian Lindner napustio je Katoličku crkvu u dobi od 18 godina.
Franca Lehfeldt također je napustila Crkvu, u njezinom slučaju evangeličku, piše Bild. Oba su se partnera smatrala “liberalnim slobodnim duhom”.
Da je barem Franca Lehfeldt ostala pripadnica Protestantske crkve, ne bi bilo razloga za brigu. Zato što je u “Načelima crkvenog djelovanja” Evangeličko-luteranske sjeverne crkve iz 2020. preduvjet za sklapanje braka naveden da je “barem” jedan od dvoje partnera član Evangeličke crkve. Međutim, pravila ne predviđaju slučaj da niti jedno od njih dvoje nije član. Profesorica teologije iz Bochuma Isolde Karle brak dvoje nečlanova smatra “nevjerojatnim i neobičnim”.
S teološke točke gledišta valjanost braka uopće nije problem. Prema luteranskom nazoru brak se valjano sklapa pred matičarem. Zatim župnik u crkvi blagoslovi ovaj već sklopljeni savez. Međutim, elementi katoličkog gledišta da se mladenci vjenčaju u Crkvi također se prenose u protestantsku ceremoniju vjenčanja. Razmjenu prstenja i bračni zavjeti (“Da, uz Božju pomoć”) dio su toga. Pokušaj, popularan među crkvenim službenicima, da se obred vjenčanja tumači “jednostavno” kao obred blagoslova, u kojem vjerski čin mladenaca nije nimalo bitan, u najmanju ruku ne odgovara obrednoj praksi Crkve.
Dakle, kako Sjeverna crkva opravdava kršenje svojih načela u slučaju Lindner/Lehfeldt? Odgovorna prestonica Annegret Wegner-Braun naglašava da ne postoji “Lex Lindner” i poziva se na rezoluciju Sinode Sjeverne Crkve iz 2020., prema kojoj je vjenčanje također moguće “ako ljudi koji nisu članovi crkve naknadno zatraže”.
Wegner-Braun ne želi preuveličavati očitu suprotnost između dviju normi, koje je jedna te ista sinoda odlučila u istoj godini. Svatko tko je upoznat s procesima sinode zna da su to “papiri konsenzusa”. Važnija je pastoralna sloboda župnika. U župi sv. Severina postoji odluka župnog vijeća da župnik može vjenčati i nečlanove u “posebnim iznimnim slučajevima” na ovom “posebnom mjestu” na otoku Sylt.
Prema profesoru teologije Karleu, slučaj Lindner/Lehfeldt primjer je crkvene dileme između “otvaranja” i “zatvaranja” pred sve većom decrkvizacijom. S jedne strane, Crkva želi biti otvorena prema svima i ostati prisutna, s druge strane, Crkva se u tom procesu ne smije samosekularizirati sve do svojih temeljnih ritualnih područja.
Ne radi se samo o pitanjima vjere, već i o daljnjem postojanju Crkve kao organizacije: ako je crkveno vjenčanje iz snova na otoku Sylt otvoreno za sve, neki bi se članovi Crkve u jednom trenutku mogli zapitati zašto plaćaju crkvi porez iz mjeseca u mjesec. Za takva razmišljanja, koja bi se u korporativnom svijetu nazvala “cijenom članstva”, tržišno orijentirani političar FDP-a poput Christiana Lindnera zapravo bi trebao imati razumijevanja.
Fenix-magazin/MD/
