Svestrani filolog, književnik i prevoditelj Vinko Grubišić kompetentno je pridonio razvoju inovativne metodike odnosno pristupa poučavanju hrvatskoga kao nasljednog jezika izvan domovine, zacrtavši u HIŠAK-ovim nastavnim programima, priručnicima i udžbenicima temeljna načela nastave jezika u iseljeništvu.
Piše: Vesna Kukavica
U desetljeću prije pada Berlinskoga zida, poput slavnih pisaca koji su obilježili srednjoeuropski disidentski kulturni krug Václava Havela i Milana Kundere, stvaralaštvo Vinka Grubišića, filologa, književnika i prevoditelja, ostvaruje na demokratskome Zapadu zapažene rezultate – djela neprolazne vrijednosti za hrvatsku kulturu. Istaknuti sudionik svih najvažnijih kulturnih, političkih i diplomatskih pothvata u sklopu pokreta za hrvatsku neovisnost i slobodu devedesetih 20. stoljeća doživio je uz američki i hrvatski san – međunarodno priznatu suvremenu Republiku Hrvatsku te samostalnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj je hrvatski narod konstitutivan.
Filolog, književnik i prevoditelj Vinko Grubišić rođen je 5. travnja 1943. u Posuškom Gradcu u Bosni i Hercegovini. Desetljećima živi u Kanadi, gdje se afirmirao kao znanstvenik i profesor na Katedri hrvatskog jezika i kulture Sveučilišta Waterloo te kao jedan od najistaknutijih promicatelja hrvatskoga jezika, povijesti i kulture u anglofonom okružju Sjeverne Amerike, i to u sklopu obrazovne iseljeničke organizacije Hrvatskih izvandomovinskih škola u Americi i Kanadi (HIŠAK) te prestižne strukovne organizacije American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS) u čijem udruženju slavista od 1978. djeluje i Association for Croatian Studies.
Objavljuje od najranije mladosti pjesme i drame, studije s područja jezikoslovne kroatistike te prevodi s klasičnih jezika, kao i njemačkoga, francuskog te engleskog. Priređivač je i autor udžbenika hrvatskoga jezika i kulture te sastavljač zapaženih antologija hrvatske i bosansko-hercegovačke književnosti, uređuje časopise na engleskome i hrvatskome jeziku te priređuje retrospektivne bibliografije hrvatskih autora na engleskome jeziku.
Školovao se isprva u rodnoj sredini Posušja. Franjevačku klasičnu gimnaziju polazio je u dvama hrvatskim gradovima, najprije u Zadru, zatim u Dubrovniku, da bi maturirao u Širokom Brijegu 1962. Upisuje potom Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje studira šest semestara hrvatski jezik i književnost te klasičnu filologiju. Nakon studentskih nemira 1965. napušta SR Hrvatsku i odlazi kao disident u inozemstvo, sklonivši se privremeno u izbjeglički logor Traiskirchen pokraj Beča. Napustivši Austriju, Grubišić već iduće godine nastavlja studij germanistike, klasične filozofije, psihologije i antropologije u Fribourgu u Švicarskoj kao stipendist Ost-Kirche Hilfe, diplomiravši ondje u rekordnom roku usporednu slavensku filologiju i pedagogiju (1970). U švicarskom kantonu Fribourg dobiva prvo zaposlenje u inozemstvu (1968) u Foyer St. Joseph u Courtepinu kao pedagog. Godine 1974. uspješno brani disertaciju s tezom La syntaxe de la langue de Marko Marulić na sveučilištu Aix-en-Provence. Iduće godine odlazi u Kanadu, gdje radi kao profesor. Do 1981. predaje francuski, njemački i hrvatski jezik u srednjim školama u Torontu, Mississaugi i Cambridgeu.
Simbol afirmacije hrvatskoga jezika u međunarodnoj zajednici
Paralelno u sastavu hrvatskih iseljeničkih organizacija djeluje kao metodičar i pisac udžbenika, rječnika i vježbenica hrvatskoga jezika i kulture za Hrvatske izvandomovinske škole u Americi i Kanadi (HIŠAK) / Croatian Schools of America and Canada (CSAC), koje je sa sjedištem u Chicagu utemeljio fra Ljubo Krasić (1974). Sustav HIŠAK-a ostvario je zahvaljujući fra Ljubi Krasiću i Vinku Grubišiću te njihovim volonterskim timovima predavača materinskoga jezika, vjeronauka i folklora iznimna postignuća u kontekstu inozemne nastave hrvatskoga jezika i kulture za djecu hrvatskih iseljenika, koja su rođena u anglofonom i frankofonom svijetu Sjeverne Amerike, gdje danas živi više od dva i pol milijuna građana hrvatskih korijena. Svestrani filolog Vinko Grubišić kompetentno je pridonio razvoju inovativne metodike odnosno pristupa poučavanju hrvatskoga kao nasljednog jezika izvan domovine, zacrtavši u HIŠAK-ovim nastavnim programima, priručnicima i udžbenicima temeljna načela nastave jezika u dijaspori, uz posebnosti ranog usvajanja jezika mladih hrvatskih korijena, afirmirajući kontrastivni pristup jeziku i to s posebnim osjećajem za međukulturnost i otvoreni komunikacijski nastavni sustav.
Od 1985, stekavši iskustvo u višejezičnom okružju, na drugom kraju svijeta postaje lektor hrvatskoga jezika na Macquarie University u Sydneyju, iako se usredotočuje na kanadske obrazovne institucije i kanadsku sredinu. U razdoblju od 1986. do 1987. djeluje kao urednik udžbenika i obrazovnog programa u Croatian Schools of Canada u Sudburyju, a u jednogodišnjem razdoblju nakon 1987. nastavnik je u Canadian Forces Language School u Ottawi. Godine 1989. postaje sveučilišni profesor na netom utemeljenoj Katedri hrvatskoga jezika i kulture Sveučilišta Waterloo u istoimenome kanadskom gradu, koja je postala simbol afirmacije hrvatskoga jezika i kulture u međunarodnoj zajednici – u vremenima kada se u domovini (koja je onodobno bila u sastavu SFRJ) nije smjelo govoriti o samobitnosti hrvatskoga jezika nakon progona potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na toj je katedri predavao do umirovljenja 2008. Zanimljivo, među pionirima je i hrvatskih jezičnih informacijsko-komunikacijskih tehnologija pa bilježimo da je na tom sveučilištu 2007. pokrenuo internetski tečaj hrvatskog jezika.
Književnik i znanstvenik
Nadalje, Grubišićeva svestranost očituje se u njegovu opsežnom znanstvenom radu. Za njega ukratko možemo reći da je djelovao kao književnik, jezikoslovac, predavač, prevoditelj, kazališni kritičar i priređivač udžbenika i programa za različite škole i fakultete na hrvatskom jeziku u Kanadi, ali i Sjedinjenim Državama. Ipak, književne prvijence duguje poeziji. Javio se 1967. pjesmama koje su izlazile u emigrantskom časopisu Hrvatska revija. Prepoznatljiva je tematika Grubišićevih pjesama: izgubljeni zavičaj, prinudna izgnanstva kao kolektivna slika sveukupnoga hrvatskog iseljeništva obogaćena Grubišićevim senzibilitetom, notom njegova europeizma, a sve to kreirano je na narativnim uzusima hrvatske kulturne i književne baštine.
Taj pjesnički izričaj vidljiv je u prvoj zbirci pjesama – Robotov poljubac iz 1974. Njegujući i dalje isti književni modus vivendi, Grubišić objavljuje još pet pjesničkih zbirki, i to Bitarion (1987), Gregorijanske šutnje (1989), Druženje s tijelom (1995), Stazama samih središta (2005) i Tupi lupanj smrti (2019), u koje unosi elemente modernističkih i postmodernističkih eklektičnih stilova. U dramskim djelima Tri drame (Prokrvavljena Brina, Spomenik, Legenda sv. Jurja), 1981. i Ne začuđuju čudesa, 1982, Grubišić se bavi temama egzistencije, odnosa umjetnika i vlasti te vlasti i naroda, ali i vječnom temom ropstva i slobode, kako ocjenjuje ugledni mladi kroatist Vice Šunjić, čija su istraživanja usredotočena na jezikoslovni i kroatistički opus ovog kanadsko-hrvatskoga znanstvenika.
Osim poezije i drame, jezikoslovna tematika i pitanje položaja hrvatskoga književnog jezika u vremenu zajedničke države nakon Drugoga svjetskog rata potaknulo je Grubišića na pisanje raznih jezičnih studija, članaka, rasprava i prikaza, od kojih su neki ujedinjeni na jednome mjestu i objavljeni u knjizi O hrvatskom jeziku (ZIRAL, 1975). Opsežnu bibliografiju hrvatskoga jezika pod naslovom Bibliography on the Croatian Language objelodanio je Grubišić godine 1987, a priredio je za tisak i dvobroj časopisa Journal of Croatian Studies 25/26 (1984/85), u cijelosti posvećen hrvatskom jeziku. Obradivši gotovo 350 kamenih natpisa iz Bosne i Hercegovine i srednje Dalmacije nastalih u razdoblju od 10. do 18. stoljeća, sastavio je 1978. knjigu Grafija hrvatske lapidarne ćirilice.
Stalna je bila Grubišićeva skrb za što kvalitetnije školovanje potomaka hrvatskih iseljenika, za što bolje udžbenike, rječnike i gramatike materinskoga jezika. U tu svrhu zajedno s fra Ljubom Krasićem sastavlja dva priručnika: Hrvatski jezik 1 (1979) i Hrvatski jezik 2 (1980) te Ilustrirani rječnik za djecu (hrvatsko-englesko-njemačko-francuski), 1988. S istom namjerom izdaje i Elementary Croatian 1 (1994) i Elementary Croatian 2 (1996) te Croatian Grammar (1995).
Hrvatska književnost u egzilu
Završavajući svoju dugogodišnju izdavačku djelatnost, istoimena knjižnica kultne emigrantske Hrvatske revije objavila je 1991. Grubišićevo glavno književnopovijesno djelo – Hrvatska književnost u egzilu. Djelo je prikaz djela i autora na području beletristike, političko-povijesne publicistike i memoaristike u hrvatskome iseljeništvu u razdoblju od 1945. do 1990. U knjizi Izazovne teme iz starije hrvatske književnosti (2006) promatra hrvatsku književnost u sklopu europske renesanse.
U Hrvatskoj i u inozemstvu javljao se Grubišić u periodici: člancima, pjesmama, raspravama, prikazima i studijama. Osim Hrvatske revije (od 1967), u kojoj je bio stalni suradnik, surađivao je još u časopisima Studia Croatica, Journal of Croatian Studies, koji i danas marljivo uređuje u zlatnoj životnoj dobi s Vladimirom Bubrinom. Esejističke i književne priloge objavljuje u časopisima: Kolo, Republika, Vidik, Dobri pastir, Annali dell’Istituto universitario orientale, Hrvatski iseljenički zbornik, Hrvatski glas i dr. Gotovo redovito zastupljen je u različitim zbornicima: Hrvatska iseljenička lirika (ur. L. Kordić, Rim, 1974), Jubilarni zbornik Hrvatske revije 1951. – 1975. (ur. V. Nikolić, München – Barcelona, 1976), Zbornik zajednice izdanja Ranjeni labud (Chicago, 1990), Skupljena baština (ur. S. Mijović-Kočan, 1990), 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (ur. Š. Š. Ćorić, Zagreb, 1991), Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva (ur. V. Pavletić, Zagreb, 1991), Mila si nam ti jedina (ur. J. Bratulić i dr., Zagreb, 1998), U sjeni transcendencije (ur. N. Jurica i B. Petrač, 1999).
Ako bi u dvije riječi trebalo opisati ovoga čovjeka – one bi glasile: samozatajan i učinkovit; ponizan i ambiciozan; patriot i kozmopolit.
Od prijevoda s latinskoga, njemačkoga, francuskoga i engleskoga navedimo samo odabrane: dramu F. Leibera Mehanička zaručnica (Književna Rijeka, 1998), poeziju s francuskoga i njemačkoga jezika A. Artauda, J. Tardieua i P. Handkea, Američko gerilsko kazalište (1997), Kazalište i njegov dvojnik Antonina Artauda (2002), Plovidba sv. Brendana opata (2004), Erazmo i kršćanski humanizam Léona Ernesta Halkina (2005), Pod okriljem sv. Jeronima Valéryja Larbauda (2006), Latinska poezija srednjega vijeka (2010), Jeronimove hagiografije (skupa s Vesnom Badurina Stipčević, 2008), Krilati pjev (2012) i Srednjovjekovna latinska drama (2022).
Skupa s Vladimirom Bubrinom uređuje trenutačno najčitaniji iseljenički časopis na engleskom jeziku godišnjak Journal of Croatian Studies Hrvatske akademije u Americi, čiji je član već desetljećima. U suradnji s Bubrinom objavio je dvojezičnu renesansnu čitanku The Glory and Fame / Dike ter hvaljen’ja (2015). Od 2016. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Za svoj rad Grubišić je dobio nagradu Hrvatske revije za poeziju (1971), Zlatnu medalju kraljice Elizabete II. (Queen Elizabeth II Golden Jubilee Medal) za kulturni doprinos Kanadi (2003), Davidijadu (skupa s Vladimirom Bubrinom) za 2011. te nagradu za najbolji prijevod (tj. za Krilati pjev) na Sarajevskom sajmu knjiga 2012. Iako u mirovini, i dalje prevodi s više jezika i piše s mladenačkim žarom.
Fenix-magazin/MD/Vesna Kukavica/matica.hr/vijenac
