Nakon kratke stanke ponovno su oživjeli agresivna diskusija oko Izbornoga zakona u BiH i pritisak na visokoga predstavnika Christiana Schmidta.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Poneki od bošnjačkih političara i „poštenih intelektualaca“ ne prestaju s ratobornom retorikom i pozivanjem na lobiranje kako bi se spriječilo visokoga predstavnika da korigira od njegovih prethodnika nametnuti Izborni zakon po kojem je ugroženo pravo Hrvata da biraju svoje predstavnike. Je li u pitanju nepoznavanje što znače ljudska prava i sloboda ili je po srijedi nešto drugo?
Demokracija Titove škole i arapskog svijeta
Ponekad se dobiva dojam da određeni bošnjački krugovi nemaju pojma o demokratskim principima i ljudskim pravima. Istina, većina među njima i ne može znati kako izgleda ona istinska demokracija kad su političku izobrazbu stekli u Titovoj školi ili arapskom svijetu, gdje se pod demokracijom podrazumijeva da narod sluša, a političari ili vjerski poglavari određuju što se smije a što ne smije činiti. Ono što je zanimljivo, u toj nedemokratskoj, gotovo fašistoidnoj, kampanji protiv temeljnih etničkih i građanskih prava Hrvata da biraju svoje predstavnike sudjeluju i oni koji gotovo da nemaju riječi kritike protiv Republike Srpske i Dodikove priče o njezinom pripajanju Srbiji.
Što se krije iza toga? Uvjerenje kako se ne može poduzeti ništa protiv Dodikove namjere da sprovede u djelo ono što najavljuje? Strah od Srbije i Vučića? Ili možda ipak nešto drugo, dobro razrađena taktika koju podržavaju i naivni zapadni političari, koji su često izazvali nemir tamo gdje su, navodno, željeli donijeti mir.
Umišljeni sveznalci
Tko zna da li bi danas uopće bilo rata u Ukrajini da je ta ista politika imala malo objektivniji pogled na stanje u toj državi i manje koketirala s Vladimirom Putinom. Nažalost, Ukrajinci su danas djelomično žrtve i one politike koja ih je ohrabrivala da povuku određene političke poteze, dok je na drugoj strani surađivala na području gospodarstva s Putinom. Slute li ti umišljeni sveznalci što se u BiH zbiva? Shvaćaju li uopće da bi cilj građanske države mogao biti političko eliminiranje Hrvata u Federaciji, oduzimajući im Daytonom zagarantirana prava.
Nema sumnje da zapadnoj politici odgovara također i izbacivanje SDA iz struktura vlasti u BiH, kao i neutraliziranje Dodika. U BiH je sve moguće, pa čak i to da se na trenutak ostvare želje zapadne politike. Kako bi mogla izgledati prva faza toga naivnoga scenarija koji bi u konačnici mogao ponovno dovesti udo međunacionalnih sukoba u BiH?
„Građanski“ scenarij
Uspiju li takozvane građanske stranke u suradnji s „liberalnim i poštenim bošnjačkim intelektualcima“ (ubačenim trojanskim konjima) preuzeti vlast u Federaciji, došlo bi s vremenom do ovladavanja Domom naroda i ukidanja županija. Uostalom, o tome se u tim krugovima govori već desetak godina.
Što bi slijedilo tada? Tiha promjena etničke strukture tamo gdje je to moguće, te potpuno političko eliminiranje Hrvata. Svaki pokušaj političkoga terora nad hrvatskim narodom, uskraćivanje njegovih ustavom zagarantiranih etničkih i ljudskih prava tamo gdje su Bošnjaci većina, doveo bi do masovnoga iseljavanja. Taj bi prostor postao sličan onome u Republici Srpskoj u kojoj su Hrvati potpuno obespravljeni. Ponajprije bi to pogodilo Srednju Bosnu, a kasnije i Posavsku županiju.
Zanimljivo je da u zadnje vrijeme dolazi do osnivanja poduzeća u Posavskoj županiji u kojima rade uglavnom oni koji vozare iz većinskih bošnjačkih županija. Ukoliko se Bošnjaci koji dolaze raditi na prostor Županije posavske odluče živjeti bliže radnom mjestu, doći će do promjene etničke strukture. Novca za njihovo zbrinjavanje ne bi nedostajalo. Za to bi se pobrinuli krugovi koji sanjaju o promjeni etničke strukture u većinskim hrvatskim krajevima.
„Pravedna raspodjela“ muslimanskih izbjeglica
Što bi mogao biti slijedeći potez nekih novih političkih vjetrova pod krinkom građanskoga uređenja BiH?
Vjerojatno takozvana pravedna preraspodjela izbjeglica iz arapskih i islamskih zemalja, o čemu je već bilo govora u određenim sarajevskim političkim krugovima. Iskustvo Bihaća u kojem žive uglavnom muslimani pokazuje svu kompleksnost odnosa između domicilnoga stanovništva i izbjeglica, što završava često sukobima.
Slični sukobi u Županiji Posavskoj, ako dođe do smještanja izbjeglica, bili bi protumačeni kao rasističko ponašanje katolika Hrvata ili kao vjerska nesnošljivost. U optužbama za to prednjačili bi zapadni humanistički profiteri koji o BiH ne znaju ništa.
Europski lažni humanisti
Što bi se dogodilo ukoliko do toga dođe? Došlo bi do masovnog iseljavanja preostaloga hrvatskoga stanovništva koje je ionako zbog srpske agresije velikim dijelom iselilo, a ostatak ostataka sveden na hrvatski rezervat koji se zove Županija Posavska.
Ostvari li se taj scenarij, Bosanska Posavina, u kojoj je prije rata živjelo oko 160 tisuća Hrvata, ostala bi bez njih. Takav scenarij ne bi uzbudio nikoga od europskih lažnih humanista koji pod krinkom ljudskih prava pokušavaju ostvariti vlastite političke interese. Ali kad bi u Americi pokušali u indijanski rezervat naseliti bijelce, svi bi se europski lažni humanisti digli na noge. To što se jedan od najstarijih naroda u BiH pokušava istisnuti iz njegovoga stoljetnoga zavičaja, ne brine njih puno.
Što bi slijedilo dalje na razini BiH.? Na red bi došao Dodik i njegova Republika Srpska, ali i Hrvati u Hercegovini. Pokušaj da i tamo dođe do radikalnih promjena, doveo bi vjerojatno do sukoba. Ukoliko bi ipak uz izdašnu pomoć zapadne politike i tamo zavladala „građanska“ opcija, došlo bi do zanimljivoga scenarija. Radost zapadnih političara bi bila kratkoga vijeka – kao i ona u Ukrajini nakon što su se 2014. riješili Rusima bliske vlasti u Kijevu.
Transformacija građanske u bošnjačku opciju
Izetbegović i SDA koji bi za neko vrijeme bili potisnuti iz vlasti, oporavili bi se vrlo brzo. Građanska opcija bi se počela polagano transformirati u bošnjačku. Posao bi odradili oni u građansku opciju ubačeni „pošteni intelektualci i političari“ koji su naivne zapadne političare uvjeravali kako im je stalo do građanske države.
Primijetiti bi ih se moglo po tome što bi građansku crvenu boju počeli zamjenjivati zelenom. Istina, mnogi europski krugovi bi pomislili na prvi mah kako su Bošnjaci preko noći postali ekološki aktivisti. S vremenom bi ipak shvatili da Bošnjaci u većini, bez obzira kako budu glasovali na slijedećim izborima, neće nikada prihvatiti državu u kojoj islam neće biti dominantan barem na onim područjima na kojim su većina.
To i ne bi bio problem ukoliko bi ostao umjeren i tolerantan. Svojevremeno su Zulfirkarpašić i Muhamed Filipović mislili da su jači od Alije pa su ipak morali pognuti glavu pred njim, iako su ga nagovorili da prihvati nacionalnu odrednicu Bošnjak umjesto Musliman. Danas ih se jedva poneko sjeti, dok su Alije puna usta i onima koji su prema njemu, navodno, do jučer bili skeptični.
Bošnjački unitarizam i srpski secezionizam
Dobro bi bilo kad bi zapadna politika napokon shvatila da BiH i mir u njoj može spasiti samo borba protiv srpskoga secesionizma i bošnjačkoga unitarizma, a ne majorizacija Hrvata. Podržavanje svake druge opcije može dovesti do neželjenih posljedica. Zar na to, na svoj način, ne upućuju iznenadna podrška Izraela Hrvatima i Srbima, a Irana Bošnjacima.
Nitko pametan ne bi poželio u BiH ono stanje ljudskih prava i sloboda koje trenutno vlada u tim dvjema državama. Niti Bošnjaci žele biti Palestinci, niti Hrvati i Srbi drugorazredni vjernici. Utoliko se može reći da je bolja BiH s tri federalne jedinice diskontinuiteta, nego podijeljena ili unitarno uređena po želji jednoga naroda. Izbjeći se takav scenarij može samo dogovorom tri konstitutivna naroda.
Na tome bi trebali pripomoći zapadni političari umjesto da podržavaju, a možda i nameću, opasna rješenja. Neka prije toga dobro prostudiraju Ustav i zakone Švicarske i shvate pod kojim uvjetima i na koji način može prosperitetno funkcionirati multietnička država.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
