Bojan je nakon pet minuta hoda, stigao do šumske ceste, koja je spajala Carevo Polje s Vrbicom i Milama a protezala se Golom planinom.
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
Ista takva cesta, išla je od glavne prometnice Jajce – Jezero, preko Vrbice do Gole planine i obje su se spajale ispred Fratarskog gaja i obje su izgrađene neposredno prije rata, pomisli Bojan pitajući se, slučajno ili ne?
Zastavši iznad ceste on neko vrijeme pažljivo osmotri okolinu oko sebe. Bilo mu je zanimljivo razmišljati, da je samo prije nekoliko mjeseci, građena ova cesta kako bi doprinijela razvoju ovog kraja; a sad je potencijalna prijetnja, njegovom uništenju. Znao je da ako popuste, ovdje na ovom položaju, ako ga izgube, Srbima će ova cesta, biti poklon kojim će teškom artiljerijom i tenkovima, izaći na Golu planinu a njenim drugim dijelom se spustiti na Vrbicu i to će biti kraj, obrane grada Jajca, kao i njihov caropoljski. Obuzet takvim mislima podiže pogled ka nebu i zadrža ga trenutak, opčinjen ogromnom masom, izvoru vodene stihije čiji neprekidni mlaz, nije mogao sakriti ni umanjiti ogromnu veličinu iz koje dolazi.
Gola planina
Poznavao je Bojan, Golu planinu kao i nebo iznad nje u svako doba godine u svakom izdanju; ali nikad nije bilo ovako, zaključi oborivši pogled. Znao je da početkom zime, kad bi hladnoća i mraz, povremeno dolazili na Carevo Polje, vrhove bi brda Gole planine već pokrivao snježni pokrivač, a lokve iz kojih se napajala stoka, bile bi zarobljene tankim slojem leda. Ispred kuće, tamo dole u selu, mogao je promatrati bjelinu brda, poput nasmijanih lica i svako bi tad dozivao po imenu. Lavo, Beba, Šćit, zatim bi slijedila imena i onih nevidljivih njegovom oku. Izgovarao bi ih nečujno, dok bi ga prožimao osjećaj bliskosti.
Znao je on dobro, da pripada samo zemlji, na kojoj je rođen i da će bez nje biti izgubljen. U veljači bi nadolazili vjetrovi i kiše, skrivajući brda Gole planine, zavjesom magle, no njihova slika je u njemu bila toliko snažna, da ih je on i dalje mogao promatrati znajući da su tu, poput vječnih stražara. Tako bi bivalo sve dok ne bi jednog jutra u rano proljeće, osvanuo dan nevjerojatno jasan, sa slikom Gole planine u svom njenom sjaju. Zrak bi bio tako mek, opojno nježan, razigran titravom toplotom izlazećeg sunca, izmamljujući njen osmjeh.
Uživao je u nasmijanoj Goloj planini, pod plavim nebom uz blagi povjetarac, što se poigrava sa već nestajućom maglom. Sve bi ga to dovodilo u neprekidno iskušenje, da zaboravi, da se izgubi i zanese, da preboli ono što je boljelo, dok ne bi potonuo u alkoholu i dimu, opijen snom u kojem živi.
Ponekad sam, ponekad sa Antonom, gubeći se poput rasplinute magle, u bjelini oblaka što plove plavim nebom iznad planine, spuštajući se na njenu toplu travu, kao stvorenu za to da čovjek na nju spusti svoje tijelo i zaspi na suncu. Oslobođen ljepotom koja izvire iz njega samog, umirenog i opijenog poput djeteta u majčinu naručju, siguran u njedrima u kojim počiva.
Poznavao je hlad velikih hrastova, na vrućini sredinom ljeta, tišinu i mir, proparan piskom jastreba u lovu, krilom leptira i cvrkutom ptica. Tog sad nema, sve je pokriveno tamom a tišinu narušavaju pritajeni zvuci smrti, dok kapi kiše padaju na njegovu glavu.
Stipan
Stegnuvši jače kundak kalašnjikova, spusti se na cestu, krenuvši ulijevo njom. Nakon pređeni nekih dvadesetak metara on ugleda traktor i čovjeka oslonjenog na zadnji kraj prikolice. Bio je nizak a širok u ramenima. Na glavi je imao šljem JNA, puška M-48 visjela mu je o ramenu. Svijetloplave oči, tog čovjeka predstavljale su čudan kontrast crveno smeđoj boji njegova lica. Kad je ugledao Bojana, nasmiješio se smiješkom koji je u sebi krio malo dobrodošlice, nikakvog zadovoljstva. Činilo se međutim kako to njemu na neki način odgovara. Bojan ga osmotri od glave do pete, pa ga pogleda ravno u oči i bez pozdrava upita – nisi valjda sam ovdje?
– Dvojica su u kabini. Dovoljno je što moram kisnuti čekajući tebe i onu ništariju.
– Nemam vremena za tvoje gluposti Stipane, nego zovi pajdaše pa da idemo – oštro izgovori Bojan.
Čovjek zvan Stipan ne reče ništa, zamišljeno je promatrao neko vrijeme Bojana, zatim skrenu pogled svojih plavih očiju sa njega i upravi ga negdje iza Bojana upitavši – jeste li ga izvukli?
– To sad namjeravamo i zbog tog sam tu – odgovori Bojan.
– Ne mislite nas uključiti u to sranje. To možeš da zaboraviš – reče odmahnuvši rukama a izraz straha pojavi mu se na licu.
– To ću i učiniti – kroz zloban cerek reče Bojan, misleći to i treba staroj kurvi i nastavi govoriti – sad zovi ostale ako ne želite čitav dan biti ovdje. Što prije krenemo, prije ćemo završiti.
Vjerojatno čuvši razgovor iz kabine izađoše dva čovjeka navlačeći kabanice i svaki sa svoje strane traktora dođe do Stipana. On ih pogleda pa upita – čuli ste što je rekao?
Oni kimnuše glavama ne mogući sakriti nezadovoljstvo zbog onog što su čuli. Nakon kratkotrajne tišine jedan se obrati Stipanu, govoreći drhtavim glasom – zar ćemo ga mi izvlačiti Stipane – zastade molećivo gledajući u Stipana pa nastavi – a netko bi trebao ostati da pazi na traktor.
– Da ga mi izvlačimo, nećemo, to mi ne pada na pamet. Ivan je rekao da ga preuzmemo na liniji i to ćemo učiniti. Kod traktora bi mogao jedan ostati – izjavi gledajući u Bojana.
– Morate svi poći, to je naredba – odvrati Bojan.
– Naredba, čija? – gnjevno će Stipan – da nije možda Antonova? Mnogo se osilila ta ništarija. Tebi on može da naređuje ali nama ne. Imamo mi tko nam naređuje a i to nam je preko glave.
– Leš trebate preuzeti na liniji , to je Ivanova naredba, sam si to rekao a na liniji ste nam potrebni sva trojica i ako odmah ne krenete svi, pitanje je da li ćemo ja i Anton uopće krenuti. Tad ti, kad si već toliko pametan, a i upućen si u stvari kako vidim, možeš objasniti Ivanu zašto i zbog čega je to tako sve ispalo – podrugljivo izreče Bojan.
Pljunuvši Stipan reče – uzmite nosila i idemo vidjeti što je ona ništarija Anton smislila.
Preko volje i dosta tromo, uzeše nosila sa prikolice i predvođeni Stipanom krenuše ka Bojanu. Ovaj pak obuhvativši ih pogledom, nije mogao prikriti izraz gnušanja i prezira zbog same kukavnosti, kojom su odisali. Približivši mu se shvatiše kako prezir na njegovom licu potiče od njegovog pogleda, kojim je on prozreo njihov um i ne osjetiše se ništa bolje; ali im to pomože da malo sigurnije krenu za njim. On se već čvrstim koracima kretao puteljkom kojim je došao na cestu……
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
