Dr. Jure Burić prisjetio se jedne anegdote vezane uz statuu Tita koju su mu darovali članovi obitelji jednog djeteta koje je liječio dok je kao liječnik radio u bolnici u Dubrovniku.
Piše: Dr. Jure Burić
Jednoga ljeta dok sam još u poslijepodnevnim satima radio na odjelu u bolnici, dovedoše mi dijete iz nekog srbijanskog odmarališta. Nije bilo u baš dobrom stanju.
Imalo je vrućicu i jake bolove u grlu. Bilo je prestrašeno.
Pri pregledu sam dijagnosticirao Peritonzilarni apsces kojeg je trebalo odmah liječiti. Uspješno sam napravio rez i evakuirao obilje gnojnog sadržaja. To je valjda jedan od najbolnijih zahvata koji srećom kratko traje i donosi neviđeno olakšanje. Naravno, dijete sam zadržao u bolnici narednih nekoliko dana. Kada su odgojitelji došli po njega
pronađoše me u ambulanti.
Njih trojica stadoše u stavu mirno, a glavni progovori: – Druže doktore, vi ste naše dete spasili i radni kolektiv levaonice (zaboravio sam koje!) u znak zahvalnosti daruje vam ovoj poklon kao trajno sećanje na našeg Milisava.
Predadoše mi nešto zamotano u papir i zamalo mi ne ispade iz ruke.
Što je ovo tako teško?
– E to je naš voljeni drug Tito koga su samo za vas vredne ruke naših radnika izlile u mesingu, rekli su mi.
Hvala vam, ali to je ipak malo previše.
– Nije druže doktore i stavite ga u svojoj kući na neko lepo mesto, odgovoriše.
I eto mene doma s Titom. Kažem ženi što sam i od koga dobio i velim joj kako ga od sramote ne mogu postaviti u dnevnom boravku, već u “špajzu” (ostavu) gdje ga nitko neće moći vidjeti. Zamislite koja bi to bila sramota da mi ga neki od prijatelja vidi.
I tako je drug Tito “čamio” dugo u “špajzi” dok mi jednoga dana kad sam došao s posla žena ne reče: – Tito dobio novu funkciju!
Kakvu?, upitah.
– Evo ovako, pojavio se miš u kući, tražim rupu iz koje je izašao i iza hladnjaka je ugledam, velika! Kako ću je začepiti i sjetih se Tite. Uzmem ga iz “špajza”, okrenem naglavačke i dođi pogledati, taman mu glava začepila rupu!, kaže mi žena.
– E dobro si se sjetila, sad ćemo uz priču prijateljima moći druga i pokazivati, kažem joj.
Smislila je pravi pravcati “ mišobran”. Miš bi trebao bi biti Herkules da ga pokrene.
Tamo je ostao do 1990. godine, kad je svečano završio u kanti za smeće, bez straha da će me netko za to “zlodjelo” prijaviti.
Žali Bože onog mesinga!
A danas bi nam dobro došao kakav “titobran”!!!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora do njegovoga ukinuća.
