Što je uzrok trećem povijesnom egzodusu Hrvata u inozemstvo? Zašto 39-godišnji dalmatinski Zagrepčanin školovan, sposoban, vrijedan, ostavlja svoj rodni Zagreb, stan, Dalmaciju, te odlazi raditi u malu trgovinu u selu u Norveškoj kako kaže “da ne bi završio u dužničkom ropstvu ili ne daj Bože postao čak beskućnik?!” Zašto iz nekadašnjeg industrijskog i poljoprivrednog centra Osijeka, drugog po snazi u bivšoj državi, troje mladih odlaze u Irsku i rade na proizvodnji voća i povrća? Kakav paradoks!! Velika većina onih koji su otišli, pa čak se i iselili iz Hrvatske, vratili bi se, kako kažu kada bi mogli u Hrvatskoj zaraditi solidnu plaću dostojnu za život po mjeri obitelji. Osim toga, ima primjera da se jedan dio mladih i vratio iz Kanade, jer imaju nešto zarađenog, ušteđenog i misle kod kuće pokrenuti neki posao i ostati, jer je ovdje život kvalitetnijeg sadržaja, te se iskreno nadaju da neće više morati ići iz Hrvatske.
Čežnja za domovinom svojih otaca!
Svojim egzodusom mladi Hrvati iz Hrvatske unose nedoumicu, dvojbu kod Hrvata iz Njemačke, Austrije, SAD-a, Kanade i drugih država gdje su rođeni, završili škole, silno se želeći vratiti u Hrvatsku, jer stalno žive u čežnji za domovinom svojih otaca. Krv nije voda. Njima nije u potpunosti jasno zašto tolika disproporcija između prirodnih bogatstava i neurednog sustava a rođeni su u npr. Njemačkoj, vrlo uređenoj državi koja nije bez problema, ali sustavno je dobro organizirana. S druge strane mladi Hrvati iz dijaspore imaju osjećaj da, kada se pojave u domovini, domaćima izgledaju kao veliki euro i da žele od njih izvući neku korist, a još malo pa bi mogli izgubiti pravo glasa na izborima, te možda neka druga ustavna prava a da pri tom nitko od domaćih medija nikad ili gotovo nikad ne izvješćuje koliku financijsku korist donosi hrvatsko iseljeništvo hrvatskom državnom proračunu?!
Branitelji misle da ih cijene više hrvati iz iseljeništva!
Kad smo kod hrvatskih branitelja; zašto se ne ponosimo s najčasnijim sinovima, hrvatskim ratnicima, koji su pod vodstvom Dr. Franje Tuđmana, uz velike žrtve i stradanja, vojno porazili četvrtu vojnu silu Europe i uz velika stradanja civilnog stanovništva, stvorili slobodnu i nezavisnu Hrvatsku državu. Umjesto ponosa, slave, vojni dragovoljci postaju smetnja društva u Hrvatskoj, predmet velikih nepravdi prema njima. Imaju pri tome i utemeljeni osjećaj da ih cijene više Hrvati iz iseljeništva, koji su svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu dali veliki doprinos – od direktnog sudjelovanja na prvoj crti bojišnice s puškom u ruci, do brojnih drugih vidova, koje ne možemo ni nabrojiti, jer se ono što se daje iz duše i srca s velikom ljubavi za domovinu i narod, ne može, niti treba mjeriti. Bitno je zajedništvo – svi ko jedan za Hrvatsku! Nešto što nije viđeno do Franje Tuđmana! Zajedništvo koje kada bismo danas uspjeli barem djelomično obnoviti, krize ne bi niti bilo, iseljavanja također, a Hrvatska bi bilo među najboljim državama EU i svijeta. Osim toga, hrvatskim braniteljima koji ni danas ne podnose nepravdu, korupciju, nekažnjavanje ratnog profiterstva, uništavajuće tajkunizacije i ne znaju kako preživjeti životnu stvarnost u kojoj se nazire moguća nova opasnost, jer nitko nije siguran što nosi rijeka nadirućih migranata, te se opravdano pitaju da li će opet braniti čast i slobodu Hrvata u domovini uz potporu domoljuba iz domovine i domoljuba iz dijaspore, no ovaj puta svjesni da možda mogu više računati na iseljeništvo nego na Hrvatsku koja je premrežena ostacima dobro organiziranih bivših struktura vlasti koji još uvijek upravljaju resurskima i kadroviranjem.
Bez plana i perspektive!
Ako za procjenu ove ukupne situacije upotrijebimo metodu (ono što smo osjetili na svojoj koži i sve ono što smo dramatično proživljavali), tada nam se nameće zaključak sam po sebi. Prema svemu što u javnosti čujemo i vidimo, situacija je paradoksalna. Na uzburkanom moru svjetskog kaosa, hrvatski brod bez puno uzbuđenja bezbrižno plovi i ima najmanje tri klase putnika, a možda i ostatak koji stoji između dvije luke, bez plana i perspektive.
Na prvoj palubi vrh vrhova 280 milijunaša, 1% Hrvata koji drže resurse, te na “elitnoj” palubi samo mijenjaju uloge – isti putnici, smjer broda isti, domoljubi bez pokrića, ali sve pod njihovom kontrolom.
Na drugoj palubi, hajde neka bude, ekonomska klasa – veoma veliki broj stručnih, školovanih Hrvata koji bi prije bio vrh srednjeg bogatog staleža, na “nižoj” palubi “trbuhom za kruhom” sada se miješaju s Hrvatima u iseljeništvu i zajednički razmjenjuju znanja, iskustva, žive život i promišljaju budućnost, možda ipak ne uzaludno!!
Na trećoj palubi – gotovo u utrobi broda, bez uvida kamo plove, kao da su u luci bez smjera, Hrvati i stariji i mlađi koji ne idu van, čekaju promjene koje će možda uslijediti, a možda i neće.
Potrebne su promjene!
Četvrta skupina Hrvata gradi novi brod, pregrupira se i još uvijek pokušava animirati ostatak onih koji su svjesni da kriza može biti novi početak, pokušavajući povezati Hrvate iz Hrvatske i Hrvate iz vana u jedan novi pokret, prepoznavajući da je tu šansa. Ali mora doći nova generacija, pokrenuti reforme pravosuđa, probuditi gospodarstvo, otvoriti nova radna mjesta, drugačije organizirati socijalnu politiku, život s više solidarnosti, kulture poštenja, morala, jednakih pravila i šansi za sve, dakle potrebna je nova vrsta političara, stručnih i dovoljno kompetentnih da pokrenu promjene.
Hrvatska može i mora bolje!
Istine radi, treba reći da je situacija zabrinjavajuća, brodsko zvono zvoni na uzbunu, prošlo je pet do dvanaest. No, ipak veći dio mladih koji su otišli iz Hrvatske i dio mladih Hrvata koji se želi doselili iz zemalja u kojima su rođeni, rado bi živjeli u Hrvatskoj kada bi mogli zaraditi primjerenu plaću. Treba reći i to da danas više ne stoji sintagma o četiri B (Beč – Budimpešta – Beograd – Brisel), zato što razvoj, perspektiva i život građana ovisi o sposobnosti i kompetentnosti vladajućih (čitaj: da li su poltroni ili nisu), te da li poput uspješnih premijera/predsjednika vode samostalnu, uspješnu, domoljubnu politiku i povlače poteze državnika, a ne političara – pa još k tome i sluganskih. Sada kada je Hrvatska 28 članica EU, hrvatski jezik jedan od službenih u EU, tržište otvoreno uz slobodno kretanje radne snage, Hrvatska može i mora bolje, jer su sve karte na stolu, samo je bitno tko povlači poteze.
Možda bismo se trebali ugledati na Njemačku!
No, nada ipak postoji. Pitanje svih pitanja jest: da li će novi parlamentarni izbori usmjeriti hrvatski brod u mirnije i bolje vode, te nama putnicima na brodu pružiti bolji život kakav konačno zaslužujemo, jer smo podnijeli velike žrtve a bili i više puta prevareni, ili će u ovom povijesnom trenutku hrvatski brod, poput “Titanika” udariti u ledenjak i brzo ili polagano tonuti? Ja osobno umjereni sam optimist i vjerujem u hrvatsku mudrost i odabir sposobnih a ne podobnih na predstojećim parlamentarnim izborima. Neka mi nitko ne zamjeri ali mislim da nakon toliko promašenih politika zaslužujemo bolje i možemo bolje. U krajnjoj liniji možda bismo se trebali ugledati na Njemačku. Potreban nam je novi zamah, hrvatski premijer poput već spomenutih, novi državnik na kormilu broda a ne samo poslušni političar.
I Dragi Bog nam je već više puta dokazao da i kada smo posumnjali da smo na”Titaniku”, kada smo stali, promislili, odabrali novi smjer, pomogao nam je izmaknuvši ledenjak i nije dopustio da nas zlo potopi.
Vjerujem da će uslijediti promjene i da ćemo konačno dočekati bolji život za sve Hrvate ma gdje bili.
Piše: Dubravko Lažeta, publicist, pisac, pjesnik, hrvatski dragovoljac, ratni natporučnik 106. osječke brigade
