Iz Livna u Duisburg ponio sam samo harmoniku i dostojanstvo!

Želio sam dostojanstven život. Iz Livna u Duisburg sam došao jer kod nas nema posla i osigurnog života – Mišel Komšić

Kad god sam išao iz škole, stavljao sam ruksak ispred sebe i zamišljao da sviram harmoniku. Roditelji su brzo shvatili da mi je velika želja naučiti svirati harmoniku, pa sam ruksak zamijenio pravom harmonikom – smije se Mišel Komšić (26).
On je prije godinu dana svoje rodno Livno, zamijenio životom u Duisburgu. Tamo ga je dovela ekonomska kriza u domovini. – Puno mladih Hrvata dolazi u iskušenje da bolji život pronađu u tuđini. Tom se iskušenju niti ja nisam odupro – otkriva.

Želio sam dostojanstven život!

U Duisburgu radi kao kuhar u jednom hrvatskom restoranu. – Došao sam trbuhom za kruhom, jer se kod nas bez dobrog posla i određenih primanja ne može živjeti miran i dostojanstven život. Tražio sam bilo koji posao, samo kako bi se uspio maknuti iz tadašnje situacije – priča Mišel.
Sa sobom je u Njemačku ponio svoju prvu ljubav, harmoniku. Završio je glazbenu školu, a harmoniku svira od prvog razreda osnovne škole. Danas ga se najčešće može vidjeti na raznim prigodama, poput krštenja, pričesti, krizme i rođendana. – Za harmoniku uvijek imam vremena, nebitno je l’ bio lošeg ili dobrog raspoloženja. Čim malo zasviram, bude mi lakše, jer harmonika zaista liječi dušu. Gdje god vidim da mogu razveseliti naš narod, ja to sa zadovoljstvom učinim – kaže Mišel.

Treba se na život u Njemačkoj dobro pripremiti. I fizički i psihički!

Otkriva kako nije jednostavno naučiti svirati harmoniku, kao što nije lako prilagoditi se ni na novi život u Njemačkoj. Ali dobrom voljom i trudom sve se uspije. – Treba se dobro pripremiti za život u Njemačkoj. I fizički i psihički. Nije mi bilo lako, druga sredina, drugi način života nego kod nas. Nema se puno slobodnog vremena kao kod nas, ali opet je dobro kad shvatiš zašto i koliko radiš – poručuje.
Doživio je i brojna razočaranja, ali i dalje nastavlja raditi i svirati. U Njemačkoj mu najviše nedostaju obitelj i prijatelji. – Tu mi se sviđa što je država uređena i što pošteno zaradiš svoj kruh. Ovdje imaš neka određena prava, koja ja nikad ne bi imao dolje. Ali kad podvučem crtu, ipak moram reći:
ežnja za rodnom grudom ne prestaje niti uz odličnu zaradu – priznaje Mišel.

Daniel Bošnjak

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je na prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luksemburgu do 06. listopada