Čitateljica portala Fenix-magazin.de je poslala pismo u kojem opisuje sudbinu jedne Hrvatice, žene koja joj je prije dosta godina pomogla kada je ona došla u Njemačku te joj bila oslonac pri snalaženju i privikavanju na novu sredinu. Tim pismom, poručuje, želi ukazati na sudbinu brojnih naših žena koje su izgubile jednu, a nikada nisu stekle drugu domovinu.
Njezino pismo prenosimo u cijelosti…
Njemačka samo što nije proglasila ponovni “lockdown”, a moja susjeda došla iz Hrvatske u posjetu svom sinu i snahi za Božić u Njemačku. Kod njih će biti preko božićnih blagdana, a kako je krenulo, možda i dulje.
Odmah je napravila test na koronu kako ne bi morala u samoizolaciju dulju od pet dana, a i ukućani s njom. Sin ju je odgovarao od dolaska, ali ona nije htjela ni čuti. Razumijem ju, htjela je za Božić biti sa sinom i unucima, pa i snahom, a ne sama u selu.
Anka se prije tri godine iz Stuttgarta vratila kući, u jedno dalmatinsko selo. Suprug joj je preminuo prije četiri godine pa je Anka sad sama. Vjerujem da joj nije lako, ali mislim da nije lako ni njezinim susjedima u njenom mjestu. Nije ona loša žena, ali ima težak karakter. Jedna je od onih koji su u Njemačku otišli trbuhom za kruhom, radili, zaradili, napravili kuću u domovini, kupili stan u Njemačkoj, i nikad nisu priznali kakve sve poslove rade u Njemačkoj.
Tajila je što i gdje radi
Bila sam djevojčica kad se Anka udala u naše mjesto, a ubrzo sa suprugom otišla u Njemačku. Dolazili su jednom godišnje, dobili su dvoje djece, sina i kćer koji su dobar dio svog djetinjstva provodili u našem selu s bakom i djedom, sve dok nisu krenuli u školu u Njemačkoj. Anka je govorila da radi u banci, a suprug u nekoj tvornici. Nikad nije otkrila što radi u banci, a kod nas se nitko nije ni pitao kako radi u banci, a kad je otišla u Njemačku nije znala riječ njemačkog jezika. Tek kasnije sam doznala da je Anka cijeli svoj radni vijek provela čisteći u bolnici, a osim bolnice radila je i kod nekoliko njemačkih obitelji kod kojih je čistila na crno.
Kad bi dolazila iz Njemačke donosila bi odjeću i slatkiše za gotovo svu djecu u našem varošu (naselju). Svi su mislili da je puna novca i bogata, a kasnije sam doznala, da je odjeću kupovala na sniženjima u jeftinijim trgovinama. Ne spominjem to zato jer je to loše, nego zato što mi je jednom, kad sam već došla u Njemačku rekla: Bogamu, ne možeš više nikome ništa kupiti, a da cijenu ne provjeri na internetu. Prije sam otišla u C&A i nakupovala se robe za male novce, a sad im ne valja ništa što nije poznata marka. A nemam ja novca za kupovinu predmeta od poznatih marki!.
U pravu je bila Anka. Sad svi gledaju markiranu odjeću, nitko ne cijeni to što si se sjetio i htio nekoga iznenaditi i obradovati. No, Anka je dobra žena, ali puna ponosa. Sjećam se kad se dogovorila s mojim ocem da će mi pomoći da dođem u Njemačku i snađem se, pozvala me na razgovor i rekla što u selu smijem reći, a što ne smijem. Naravno, tajnom je trabalo ostati to da ne radi u banci nego kao čistačica u bolnici. S vremenom se ipak sve doznalo i to zahvaljujući djeci njezinog brata koji su joj došli u posjetu, a kad su se vratili, u selu su rekli kakav im život tetka vodi u Njemačkoj. No, to što je selo doznalo da ona čisti nije je spriječilo da ih pomalo gleda s visoka. Seljanima je to bilo simpatično, pa i onda kad bi Anka komentirala neku situaciju riječima kako se „to tako ne radi u Njemačkoj“. No, kad se vratila u selo za stalno, ništa nije bilo kako je očekivala.
A očekivala je kako će je svi prigrliti, obradovati se njezinom dolasku, saslušati „kako se to radi u Njemačkoj“. No, nisu. Nikome se nisu slušale njezine priče, a ona nije odustajala. Jednom je otišla u gradsku upravu kako bi se potužila na lošu cestu koja prolazi kroz selo, a oni je uputili na Ured županije, i tako ukrug. Naravno, nikakvog pomaka nije bilo, a Anka nije mogla shvatiti kako nikog nije briga. „To bi Nijemac drugačije“, govorila je.
Prevelika očekivanja
Kad sam je došla obići, rekla mi je kako su se naši ljudi otuđili, nitko više ne zastaje nedjeljom poslije mise kod crkve, nema razgovora, svi je izbjegavaju. Rekla sam joj kako je nitko ne izbjegava, previše je očekivala, ljudi idu svatko za svojim poslom, nije to više onakvo vrijeme kao je bilo ranije.
Posvađala se Anka i sa susjedama. Njima je dosadilo slušati njene njemačke priče, a nju je živcirao način na koji one razmišljaju. Ne razumije kako nitko ništa u polju ne obrađuje, svi radije gledaju turske sapunice. Srećom, njihove svađe traju dan-dva, pa je opet sve po starom.
Anka ne krije da je nezadovoljna životom u Domovini. Kaže kako se ne želi odreći života u Hrvatskoj jer je doli sve vuče, ali kad je doli, nesretna je zbog samoće i nerazumijevanja. Zato se često vraća u Stuttgart, a i jer su joj tu sin i kćer te unučad. Nije potpuno zadovoljna ni kad dođe u Njemačku jer osjeća kako smeta snahi. Ne zna kud bi sa sobom jer je naučila raditi. Kaže kako bi najradije vratila vrijeme, ostala i gradila život u Hrvatskoj. Ovako je stranac u obje zemlje. Gotovo je 40 godina provela u Njemačkoj i ne zna koliko će trebati godina da se privikne na život u Hrvatskoj. Kako bilo, Anka je sad u Njemačkoj, a do kad će ostati, ne zna!
Fenix-magazin/MD
