Australija je prva ozbiljno otvorila pitanje koje će uskoro morati otvoriti i Europa: treba li djeci zabraniti društvene mreže?
Hrvatska ne bi trebala čekati da se rasprava svede na jednostavno “da” ili “ne”. Jer problem djece na društvenim mrežama nije jednostavan, pa ni rješenje ne smije biti površno.
Piše: Zoran Hardi, stručnjak za računalnu sigurnost i umjetnu inteligenciju
S jedne strane, jasno je da djeca prerano ulaze u digitalni prostor koji nije građen za njih. Izložena su nasilju, seksualiziranom sadržaju, ovisničkom dizajnu aplikacija, pritisku uspoređivanja i algoritmima kojima je cilj zadržati pažnju što duže. Platforme godinama govore o sigurnosti djece, ali njihov poslovni model i dalje počiva na vremenu koje korisnik provede pred ekranom.
S druge strane, potpuna zabrana nije čarobno rješenje. Djeca će pokušavati zaobići pravila, roditelji neće uvijek imati isti stav, a platforme će tražiti najlakši način da formalno ispune obvezu.
Zato je pravo pitanje za Hrvatsku drugačije: može li zaštititi djecu, a da pritom ne stvori novi sustav masovnog prikupljanja osobnih podataka?
Najgore rješenje bilo bi da društvene mreže od svakog korisnika počnu tražiti osobnu iskaznicu, selfie ili biometrijsku provjeru. Time se možda dokazuje dob, ali se otvara novi sigurnosni problem. Privatne platforme dobile bi još više osjetljivih podataka o djeci, roditeljima i odraslim korisnicima.
Društvena mreža ne treba znati tko je dijete. Ne treba znati njegov OIB, adresu, školu ni podatke roditelja. Treba znati samo ima li dijete dopuštenje za korištenje usluge i pod kojim uvjetima.
Tu Hrvatska može ponuditi pametnije rješenje
Roditelj bi na državnom portalu mogao generirati jednokratnu suglasnost za dijete. Sustav bi pritom provjerio da osoba koja daje suglasnost stvarno ima roditeljsko ili skrbničko pravo, ali društvenoj mreži ne bi slao identitet djeteta ni roditelja. Platforma bi dobila samo tehničku potvrdu: pristup je dopušten.
Još važnije, ta potvrda ne bi morala biti prazna dozvola. Roditelj bi mogao odrediti uvjete korištenja: primjerice, najviše sat vremena dnevno, bez pristupa noću, samo određenim danima ili uz obvezno obnavljanje suglasnosti svakih nekoliko mjeseci. U svakom trenutku roditelj bi mogao povući odobrenje.
To bi bio stvarni iskorak. Ne samo zabrana, nego sustav roditeljske kontrole koji ne predaje dječje podatke privatnim kompanijama.
Danas se rasprava o društvenim mrežama često vodi kao izbor između dvije krajnosti: ili sve zabraniti, ili sve prepustiti roditeljima i platformama. Ali postoji i treći put. Država može postaviti pravila, roditelj može odlučivati o svom djetetu, a platforma mora tehnički poštovati ograničenja.
Takav model imao bi nekoliko prednosti
Dijete ne bi moglo samo kliknuti da ima dovoljno godina. Platforma ne bi mogla tražiti kopije dokumenata. Roditelj ne bi ostao sam protiv algoritama. A država ne bi morala znati što dijete gleda, s kim razgovara ili koju aplikaciju koristi.
To je posebno važno. Zaštita djece ne smije postati izgovor za nadzor djece.
Cilj nije da država prati ponašanje maloljetnika na internetu. Cilj je da se postavi siguran okvir: tko smije pristupiti platformi, uz čiju suglasnost i u kojim vremenskim granicama.
Ako Hrvatska želi ozbiljno otvoriti ovu temu, ne bi trebala samo prepisati australski model. Može napraviti bolje: uvesti dobnu zaštitu, roditeljsku suglasnost, vremenska ograničenja i strogu zabranu nepotrebnog prikupljanja podataka.
Društvene mreže već predugo prebacuju odgovornost na roditelje, škole i samu djecu. Ako platforma može u stvarnom vremenu pratiti interes korisnika, predlagati sadržaj i precizno ciljano oglašavati, onda može poštovati i pravilo da maloljetnik ne smije koristiti aplikaciju poslije 22 sata ili duže od vremena koje je roditelj odobrio.
Tehnološki, to nije nemoguće. Politički, traži hrabrost. Pravno, traži jasna pravila. Sigurnosno, traži jedno osnovno načelo: što manje podataka, to manje rizika.
Hrvatska ne mora biti najveća država da bi u ovoj temi ponudila najbolji model. Dovoljno je da ne upadne u istu zamku kao mnogi drugi: da zaštitu djece pokuša riješiti skupljanjem još više podataka o njima.
Prava mjera nije između slobode i zabrane. Prava mjera je između sigurnosti i privatnosti.
Zato pitanje ne glasi samo treba li Hrvatska zabraniti društvene mreže mlađima od 16 godina.
Pitanje glasi: može li Hrvatska postaviti sustav u kojem dijete nije prepušteno algoritmima, roditelj nije nemoćan, platforma nije iznad pravila, a osobni podaci ne postaju cijena zaštite?
Fenix-magazin/SČ/Zoran Hardi
