Uzbudljivu i napetu priču u romanu „Srce, duša i krv“ autora Tonća Ladana može se pronaći od ponedjeljka 6. siječnja 2025. godine u svim knjižarama u Sarajevu. Online prodaja, knjižara Art Rabić!
Ljubavna priča prepuna radosne ljubavi, beskrajne tuge i napete radnje u društvu u kojem oživljeni nacionalizam ostavlja pojedincu malo prostora da donese osobnu ulogu svog osobnog identiteta. Sudbine ljudi su često vezane s njihovim mjestom rođenja ostavljajući neizbrisiv trag na njima i u njima. Roman otkriva kako svako doba ima svoje obilježje iskazano na ljudskim osjećanjima u međuljudskim odnosima i ne samo da istražuje te odnose nego preispituje uvjete koji su doveli do njih.
Odlomak iz romana autora Tonća Ladana
…..U njenom srcu je tad nešto puklo, poput ledenice kad pukne ogrijana suncem pa se zabije u vlažan hladan snijeg. Suze su nabubrile u njenim očima. Neprimjetno ih je obrisala. Mnoge su dolazile i odlazile u proteklih petnaest godina a ona je ostala. Rastao je razvijao se pod njenom pažnjom uz njenu ljubav i brigu. Oboje su bili sami na ovom svijetu s tim što je ona znala da ima njega a on to nije znao da ima nju. Možda je i znao ali to ničim nije pokazao u svom spavajućem životu.
U ovoj oproštajnoj odlazećoj noći svijet je vani ležao u svom nemiru a tamne sjene su dobivale avetinjsku bljedoću najavljujući početak novog dana kao i njen konačni rastanak od dragog joj bića. Još par sati do oslobođenja od svakog bolničkog posla. Nekad davno se radovala mirovini a sad joj je postala kao neprijatelj koji se pojavio, očekivan a ipak ju je nepripremljenu zatekao. Žalosna je. Uvijek ću biti s tobom u mojim mislima drago dijete moje. Bit ću uz tebe bez da te vidim, da te dodirnem, pomilujem u uznemirenom snu.
Buđenje
O Bože moj pomozi mi. Vanjski nemir sa dolazećim danom u sve jasnijem bljedilu počeo je prožimati njeno biće ubrzavajući joj uplašeno srce. Nešto poput uzdaha ote se sa mladićevih usana. Strah je napusti. Ustade, priđe, nagnu se nad mladića. Bio je miran u svom snu. Pričinilo mi se pomisli, u namjeri da se vrati na svoje mjesto.
Mladić uzdahnu pomjerajući glavu otvorenih usta udišući i izdišući zrak kao da trči. Nešto poput mrmljanja dopre do nje. Bože, pomisli on se budi. Je li moguće. Sa komode pored kreveta uze gazu ode do lavaboa natopi je mlakom vodom. Laganim pritiskom brisala je mladićevo lice.
Roman osjeti neobičan neprepoznatljiv miris. Imao je osjećaj da se guši od tog mirisa. Vlaga na licu ga umiri udaljivši od njega taj neobičan miris. Osjeti strah. Njegov uspavani svijet u trenutku pretvorio se u veliku zasljepljujuću svjetlost, užarene boje. U umu mu zaiskriše iskrivljene, nejasno prepoznatljive slike za njegov um. Plafon, zidovi, sijalica, lice žene.
Sve se zavrti, okreće glavu. Vidi plafon, zid, svjetiljku.
Svjetlost mijenja boju, žuta, bijela, pa opet jarko žuta, mutno bijela. Bjesomučno pokušava umiriti igru svjetlosti, smiriti svoj bolni pogled. Ne zatvara oči, svjetlost se gubi u igri mijenjanja. Vidi bjelinu plafona titravu u njegovom pogledu. Ukazuje mu se iznad njega lice ne raspoznaje crte ali vidi siluetu glave i bijelu traku. Glava se izgubi iz njegovog vidnog polja. Odlazi od njega. Stani, ne odlazi htjede reći. Od napora da izgovori tu riječ zavrti mu se u glavi od pokušaja da je pridigne. Glava klonu na jastuk bocnuta bljeskom. Umirem, ne živim. Budim se.
Želim biti budan
Svijest o meni samom je jasna, polako bez straha otvori oči, reče sam sebi uzdrhtao radosnim strahom. Osjeti bol u očima od umirujuće prigušene svjetlosti. Noć je pomisli. Razgleda sobu pomičući samo oči. Plaši se da podigne glavu. Oči ne zatvara. Plaši ga misao o ponovnom snu. Želim biti budan. Podiže ruku, opipava lice, čelo, kosu, nos, usne. Budan sam. Nad njegov otvoren pogled nadnese se lice žene.
– Čuješ li me?
Od zvuka tog glasa, svijetlo bljesnu novom jasnoćom a u glavi osjeti pritisak. Glas poznajem, pripada Miri zaključi radostan u svojoj svjesnosti.
– Čujem te Miro – uzvrati uznemiren zvukom svog glasa.
Izgovorivši te riječi slika njenog lica zasvijetli jasnoćom suzama nakvašenog lica. Htio je nešto reći ali zbunjen svojom slabosti zaplaka i on od pogleda na to toplo lice.
– Došla si da umrem? – reče nesvjesno brišući rukom svoje lice.
– Nisam, došla sam da živiš – uzvrati ona pomilovavši mu lice.
Godio mu je dodir njene tople ruke.
– Ja sam Roman – reče u nekoj mu nepoznatoj potrebi.
San mu se navuče na oči ali je znao nekako je znao da će se probuditi. Ovaj san ga umiruje od proživljenog uzbuđenja. Ovaj san je drugačiji od onog to je znao. Upamtio je svaki detalj lica koje je ugledao, razgovarao je s njom, tom nedostižnom slikom svoga prospavanog života. Osjetio prvi put budan, topa dodir te mu poznate ruke i ubrzane otkucaje svog radosnog srca. Vidjevši da je zaspao, Mira napusti sobu. Obavijestila je dežurnog liječnika o nastaloj promjeni…..
Fenix-magazin/MMD/
