Svojedobno je Max Planck u svojem predavanju „Religija i prirodna znanost“ (Religion und Naturwissenschaft), kojega rado svojataju kršćani kao i materijalisti, rekao da pravi vjernik ne može u vrijeme znanosti vjerovati sve ono što nude religije.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Za one koji poznaju životni put Maxa Plancka, znaju da se iz te rečenice ne može zaključiti da se čovjek treba odreći vjere, nego da se religije trebaju otvoriti znanosti, prihvatiti ono što se ne može odbiti.Što više pripadao je vjernicima među znanstvenicima, uvjeren da ne postoji materija po sebi, jer sva materija nastaje i postaje preko jedne Sile koja djeliće atoma dovodi u proces kretanja i drži ih na okupu kao najsićušnije sunčeve sustave svemira. Plancku se pripisuje i uvjerenje da iza svega u svijetu i svemiru stoji svjesni i inteligentni Duh. Posebno je poznata Planckova misao kako za vjernika Bog stoji na početku, dok ga znanstvenik otkriva tek na kraju svojega djelovanja i promišljanja.
Slično razmišljaju o svijetu i životu, znanosti i religiji, također i mnogi drugi znanstvenici, pogotovo kvantni fizičari, istina na svoj način, shvaćajući Boga izvorom života. Istina, njihova slika Boga se razlikuje od slike religija, pogotovo od one slike pučkoga shvaćanja Boga u kojem ga se prikazuje u antropomorfnom duhu kao strogoga gospodara i suca. Na drugoj strani, ne može se zanemariti činjenica da postoji veliki broj znanstvenika koji niječu religijama bilo kakvu vrijednost i zastupaju redukcionistički materijalizma u kojem je materija sve, a ono duhovno samo priviđenje i san, „opijum za narod“.
Werner Heisenberg donosi u svojoj knjizi „Fizika i filozofija“ (Physics and philosophy) jednu sarkastičnu primjedbu Wolfganga Paula na račun razmišljanja materijalistički orijentiranoga znanstvenika Paula Diraca. U grupi fizičara, u kojoj su se nalazili, među ostalima, Heisenberg, Wolfgang Pauli i Dirac, otvorila se diskusija o odnosu religije i znanosti. Nakon Diracovih riječi kako je religija „zbirka lažnih tvrdnji, bez temelja u stvarnosti“, kao i „opijum“ za siromašni narod koji sanja snove o vječnosti, primijetio je šutljivi Wofgang Pauli ironično: „ Pa i naš prijatelj Dirac ima religiju, a njezino je vodeće načelo: Nema Boga i Dirac je Njegov prorok.“
Filozofija i religija
Za razliku od pristalica klasične fizike, dio kvantnih fizičara smatra da se znanost i religija ne isključuju, jer se bave različitim aspektima stvarnosti. Naime, prema mišljenju Heisenberga znanost se bavi objektivnim (materijalnim) svijetom, dok je zadatak religije uputiti čovjeka na nužnost etičkoga ponašanja u praktičnom životu, ukazati na različitosti koje u sebi sadrže dobro i zlo. U tome se, s obzirom na ljudsko ponašanje, podudaraju često mišljenja filozofije i religije.
Kad Immanuel Kant u svom Kategoričkom imperativu tvrdi da bi maksima ljudske volje trebala biti uvijek u skladu s općim načelom zakonodavstva, to jest dobra svakoga pojedinca, ne razlikuje se u ničem od Evanđelja koje kaže da bi svaki čovjek morao prvotno osuditi kod sebe ono negativno koje sa zgražanjem primjećuje kod drugoga.
U oba slučaja čovjek ne smije biti sredstvo do cilja drugome čovjeku. Niti jedna znanost, pa ni ona materijalistička ne može biti protiv takvog životnog opredjeljenja. Uostalom cilj znanosti, s time su se slagali i znanstvenici i prije kvantne fizike, nije udariti temelje ponašanju na području praktičnoga ljudskoga života (etika), to jest određivati koje su vrijednosti važne za ljudski život i društvo, nego širiti spoznaje o objektivnom svijetu.
Dublji smisao života
Već je poznati sociolog Max Weber zastupao mišljenje kako je nužna suradnja između znanosti i religija, jer se u životu čovjeka ne može sve svesti samo na pojašnjenje onoga pojavnoga (materijalnog), što je cilj znanosti, nego mora tragati i za dubljim smislom života, što je zadatak religija. Tu su i mnogi drugi znanstvenici s različitih područja koji ne prihvaćaju tezu da religija i znanost imaju supstancijalno različite poglede na svijet. Uostalom, kvantna fizika govori jasno o tome da se svijet ne može promatrati samo prema starim, sigurnim fizičkim zakonima, jer se u svijetu mikrokozmosa puno toga ne može predvidjeti, jer u njemu vlada princip neodređenosti.
Cilj ovoga teksta nije prvotno ukazati na to da je među znanstvenicima bilo dosta vjernika, istina na svoj način, koliko uputiti na opasnost koja dolazi, na što upozorava i sam Heisenberg, od mogućnosti da materijalistički orijentirana znanost preko noći uništi religijsku tradiciju koja je davala ljudima smisao i usmjerenje u životu.
Werner Heisenberg, otac kvantne mehanike, donosi u svojem spomenutom djelu „Fizika i filozofija“ riječi prijatelja Wolfganga Paulija o mogućoj tragediji zapadne civilizacije ukoliko zbog tehnologije odustane u potpunosti od vlastite duhovne tradicije, koja joj je davala usmjerenje u životu: „Zašto je društvo u takvoj opasnosti kad god novo znanje prijeti da razbije stare duhovne oblike. U zapadnoj kulturi, na primjer, možda ćemo doći do točke, u ne tako dalekoj budućnosti, gdje će prispodobe i slike starih religija izgubiti svoju uvjerljivost čak i za prosječnu osobu. Kad se to dogodi, bojim se da će se sva stara etika srušiti kao kuća od karata i da će se dogoditi nezamislivi užasi.“
Zar se danas ne suočavamo s potiskivanjem etike, „užasom“ beskrupuloznoga egoizma i hiperindividualizma koji slobodu shvaća kao mogućnost života bez odgovornosti?
Erozija morala
Gotovo sva istraživanja u zapadnoj civilizaciji ukazuju na to da većina stanovnika u modernom svijetu smatra da je došlo do erozije na području morala, da je izgubljen osjećaj za prijateljstvo, iskrenost, spremnost za solidarnost, za žrtvu. Problem pojačava nedostatak ljubavi, i to ne samo prema drugome nego i prema onima najbližim.
Zar nije tehnologija udaljila ljude jedne od drugih umjesto da ih približi? Istina, znanost je učinila puno na području tehnologije, te je na taj način olakšala ljudski život. Nažalost, na drugoj strani nikada čovjek nije morao toliko strepiti zbog mogućnosti tehnologije kao danas – od one tehnologije koja je u stanju izbrisati čitav život na zemlji. Upravo ta razorna mogućnost tehnologije upozorava na to koliko je važan odgoj za moral, odgovornost prema sebi i drugima, biti svjestan razlike između dobra i zla. To nije zadatak znanosti, nego religija. Potpuna erozija na području morala i svođenje svega samo na slobodu bez odgovornosti, na važnost trenutnoga užitka, što se u zapadnoj civilizaciji da naslutiti, može biti kobna i za znanost. Naime, znanost koja ne pridaje važnost etici je i sama osuđena na propast. Znanstvenici trebaju biti svjesni da produkti njihovoga dostignuća dolaze često u ruke onih koji ne vide ništa osim svojih interesa.
Atomsko oružje
Amerikanci nisu morali niti smjeli za vrijeme Drugoga svjetskoga rata upotrijebiti atomsko oružje u Japanu. Putin to ne bi smio učiniti danas zbog rata u Ukrajini. Nažalost, hoće li to učiniti ne ovisi o znanosti, nego o njegovom odnosu prema etičkim vrijednostima i brizi za svoju egzistenciju.
Sjevernokorejski svirepi diktator bi već davno upotrijebio atomsko oružje da se ne boji i za svoj goli život. Etika ne može počivati na strahu za vlastiti život, nego na odgovornosti za sebe i druge, na uvjerenju da čovjek nema zadnju riječ. Moderni svijet, svjestan razorne moći tehnologije, bi trebao imati na umu činjenicu da Hitler i Staljin nisu zadnje masovne ubojice koje su sebi davale pravo donositi prosudbe o tome tko smije a tko ne smije živjeti.
Upravo je to jedan od važnih razloga za nužnost odgoja za moral, za shvaćanje razlike između dobra i zla, za odgovoran život. To nije zadatak znanosti, nego religija. Pri tome mora također biti rečeno da je nužno pročišćavanje religijskih pogleda na život, kao i njihovo oslobađanje od želje za vlašću i posjedovanjem apsolutne isitne, ali i shvaćanju da se oko istine i slike o Bogu nakupilo puno mitološkoga, koje zbunjuje i običnoga čovjeka.
Kriza kršćanstva
Zapadno kršćanstvo je danas u krizi, jer ni znanost ni religije nisu shvatile koliko su obje potrebne i modernom čovjeku. Materijalistički orijentirana znanost u zapadnim zemljama je učinila sve da potisne religije iz života društva, a religije se, nažalost, nisu uspjele odreći onoga što se ne može prihvatiti u vrijeme jasnih znanstvenih otkrića. Kad pojedini predstavnici religija na Balkanu, s obzirom na vjersko stanje u liberalnijim zapadnim državama, govore samodopadno o „trulom zapadu“, žive u zabludama kako se može zadržati religijska tradicija bez pročišćavanja i prihvaćanja onoga što se, zahvaljujući znanstvenim otkrićima, mora prihvatiti.
Nažalost, mnogi još uvijek ne shvaćaju da svijet treba znanost i tehnologiju, ali i religije koje će odgajati čovjeka za odgovoran život. Religije ne smiju nikada omalovažavati znanstvena otkrića, niti znanost smije s prezirom govoriti o religijama. Tamo gdje religija odbacuje znanost, uvjerena da je u posjedu apsolutne istine o svemu, dovodi sebe u poziciju da bude jednoga dana odbačena i od običnoga čovjeka. Tamo gdje znanost omalovažava religiju, ne shvaćajući njezinu vrijednost na području morala i dubljeg osmišljavanja ljudskoga života, otvara se prostor za opasna vremena kaosa i beznađa.
Sučeljavanje znanosti i religije
Iako se proces sučeljavanja znanosti i religije u Europi odvijao „dva ili tri stoljeća“, još uvijek nije došlo do toliko nužnog skladnog odnosa između jednoga i drugoga. Što li će se tek događati u drugim civilizacijama, kao islamskoj u kojoj će se taj čitav proces odvijati svjetlosnom brzinom u nekoliko narednih desetljeća.
U tom svijetu bi zbog sukoba pristalica neprosvijećene religioznosti i onih znanosti moglo doći i do fizičkih sukoba. Nije isključena neka vrsta „francuske revolucije“ u tom svijetu, i to s daleko brutalnijim posljedicama nego je to bilo u Europi.
To će se zasigurno dogoditi kad običan čovjek shvati da se mitološke priče ne mogu prodavati za znanstvenu istinu. Upravo previranja u Iranu, u kojem vjerske elite svim silama, pa i nasiljem, žele nametnuti samo sliku vjerskoga pogleda na svijet, ukazuju na tu mogućnost.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Fra Luka Marković
