Razorni potres u Turskoj pokazao je iznova koliko priroda može biti nemilosrdna, ali i to koliko je čovjek i pored svih tehnoloških mogućnosti nemoćan u odnosu na nju.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Posljedice potresa u Turskoj su zastrašujuće: tisuće mrtvih, razorene zgrade, uništena infrastruktura, očaj na licima nemoćnih ljudi.
STRAH I PATNJA
Stanje koje bude strah. Jedna slika, prenijeta od strane svjetskih medija, pogađa na poseban način.
Na toj slici drži otac ruku kćerkice kojoj ne može pomoći da preživi. Daje joj nadu, uvjeravajući da će pomoć stići ubrzo. Na njegovom licu nema znakova straha ni očaja. Okamenjeno je. Pogled mu je odlutao nekamo u daljinu. Kao da očekuje pomoć iz daleka.
Neki mediji govore o tome da je već pokojnu kćerkicu tješio riječima kako će Bog pomoći. Ne znamo što je pod tom riječju pomoć podrazumijevao. Možda je očekivao čudo ili ono što se dogodilo, brzu smrt kako bi se dijete prestalo patiti. To zna samo on. Samo on zna koliku je bol osjećao u trenutku nemoći da pomogne vlastitom djetetu. Samo on zna kakva su se pitanja motala u njegovoj glavi nakon što je postao svjestan svega što se oko njega događa.
Može se pretpostaviti da je jedno od njih bilo i ono poznato: Bože, zašto? To je ono pitanje koje često u trenucima očaja postavljaju vjernici, ali i ateisti.
Očaj i nemogućnost da se pojasni ono što se događa, stavljaju i jednoga i drugoga pred dilemu i pitanje: Zašto se to dogodilo kad je moglo biti i drugačije? Zašto se dogodilo upravo meni? Doista, postoje životni izazovi koji zbližavaju vjernike i ateiste, koji iziskuju često ista pitanja i iste sumnje, nakon kojih nitko više ne ostaje isti.
Tragedije i bol mijenjaju čovjeka.
Na to upućuju mnoge diskusije kroz ljudsku povijest, pogotovo one nakon prirodnih katastrofa, ali i onih izazvanih ljudskom tamnom stranom, sklonošću zlu.
Jedna od najpoznatijih polemika glede toga pitanja bila je ona koja se odvijala nakon razornoga potresa u Lisabonu 1755., u kojem je poginulo između 30 i 100 tisuća ljudi.
BOG I PRIRODNE KATASTROFE
Ta strašna prirodna katastrofa dogodila se upravo u vrijeme prosvjetiteljskoga zanosa u Europi koji je sugerirao da je svijet čovjeka postao sigurniji i ljepši. Filozof Leibniz, koji je bio jedan od najmudrijih ljudi svojega vremena, ali i duboki vjernik, ustvrdio je u to vrijeme optimističnoga pogleda na život kako je ovaj naš svijet najbolji mogući koji je Bog mogao stvoriti. Polazio je od pretpostavke da svemogući i dobri Bog može stvoriti samo najbolji mogući svijet. Bilo je tu i pokušaja da se upozori na to da Bog ne snosi krivicu za ono negativno što se događa u svijetu.
Nakon spomenutoga potresa u Lisabonu objavio je francuski filozof Voltaire roman Candide (1759.) u kojem je pokušao ismijati Leibniza, šaljući preko glavnoga junaka romana poruku da je ovaj svijet pun proturječnosti i tragedija.
Iz njegov sarkastične poruke mogao se steći dojam kako je Bog stvorio ne najbolji, nego najgori mogući svijet. Iz poruke romana moglo se iščitati da onaj koji je stvorio svijet snosi odgovornost za sve ono razorno koje se događa u prirodi. Kasniji mislioci, poput poznatoga Ephraima Lessinga, upozoravali su da je suludo kriviti Boga za sve negativno što se događa, pogotovo za ono što sam čovjek čini zahvaljujući svojoj slobodnoj volji. Bog ne prisiljava čovjeka na zlo, nego on sam zloupotrebljava slobodu koja mu je dana. Doista je naivno kriviti Boga za sva zla koja su prouzročili ljudi obuzeti bolesnim ideologijama, pohlepom za vlašću i posjedom. Bog zasigurno nije želio ni diktatore niti bolesne ideologe koji su prouzročili toliko patnje u svijetu, pa čak niti one koje su podržavali ljudi religija, ili ih još uvijek podržavaju.
Što ima Bog s tim da ruski patrijarh podržava agresiju na Ukrajinu, koja je već do sada odnijela stotine tisuća ljudskih života? Ništa. Što ima Bog s pandemijom korone koja prouzročila tolike patnje u svijetu, čije će se posljedice osjećati još godinama? Ništa. Nema ništa s tim, iako su mnogi nadobudni klerici i vjernici govorili o Božjoj kazni. Kakvo izopačeni shvaćanje religije. Najlakše je sve negativno pripisati Bogu. Kao Bog kažnjava čovječanstvo zbog grijeha. Ne krije li se iza takvih misli pogansko shvaćanje boga ili bogova koji uživaju u ljudskoj patnji? Ili se, možda, radi o onoj farizejskoj dvoličnosti koja promatrajući tuđe grijehe, lakše opravdava i prikriva svoje vlastite.
I poslije ovoga strašnoga potres u Turskoj pojavit će se zasigurno lažni proroci koji će vidjeti Božje prste u njemu. Zašto bi Bog kažnjavao sirotinju koja ionako stenje pod teretom života?
Znanost je već pojasnila zašto je došlo do potresa. Vrijeme je da se prestane difamirati Boga pripisujući mu negativna svojstva čovjeka, da se prestane skupljati poene na račun onih koji pate. Uostalom, postoje danas i znanstvenici koji govore slično Leibnizu da je ovaj naš svijet, i pored svih „nesavršenih prirodnih zakona“, najbolji mogući, jer je uspio iznjedriti čovjeka.
PRIRODNI ZAKONI
Prema mišljenju pojedinih fizičara koji zastupaju antropijski princip, samo ovakav razvoj u svemiru je mogao dovesti do pojave ljudskoga stvorenja. U svim drugim kombinacijama mogao je naš svemir izgledati puno drugačije, sa savršenim prirodnim zakonima, ali i pust, bez ljudskoga stvorenja. Samo ovi prirodni zakoni, misle pojedini fizičari, koji ljudskim očima gledano nisu savršeni, omogućili su pojavu čovjeka u svemiru, onoga stvorenja koje jedino zna da postoje oni svemir, koje istražuje i propituje.
U tom kontekstu se, i pored svih nesavršenosti na zemlji, može prihvatiti i razmišljanje Leibniza. Istina, čovjek pati često zbog „nesavršenih prirodnih zakona“, ali daleko više zbog zloupotrebe slobode koja mu je darovana. Uostalom, svi potresi, tsunamiji i poplave u zadnjih nekoliko stotina godina nanijeli su ljudima neusporedivo manje poteškoća od destruktivnoga ljudskoga djelovanja.
U potresima u Lisabonu, Turskoj i onim drugim u zadnjih dvjestotinjak godina stradalo je nekoliko stotina tisuća ljudi. Velike brojke i ogromna patnja pogođenih. Sva materijalna pomoć svijeta ne može ublažiti bol pogođeni, niti patnju onoga oca koji drži ruku mrtve kćerkice. Stradanje koje zbunjuje – koje će možda pojedince poljuljati i u vjeri u dobroga i svemogućega Boga.
Ali što je s patnjom koju čovjek svojim destruktivnim djelovanjem nanosi drugima? Koliko je ljudi stradalo do sada zbog ruske agresije na Ukrajinu? Koliko je stradalo u Prvom svjetskom ratu? Koliki su milijuni umrli u Drugom svjetskom ratu zbog bolesne nacističke ideologije? Koliki su milijuni stradali zbog bolesne komunističke ideologije i diktatora poput Staljina i Mao Zedonga, pa i onih malih diktatora poput Ceausescua, Honeckera i Tita?
Koliki ljudi pate danas u Africi i Aziji, pa i u zapadnim zemljama, zbog ljudske želje za vlašću nad drugima? Onoga trenutka kad čovjek prestane djelovati destruktivno, nosit će se puno lakše i s prirodnim katastrofama.
Da je čovječanstvo pomagalo siromašnima u svijetu, da su političari umjesto ulaganja u proizvodnju oružja pravili sigurnije zgrade, da se ulagalo u infrastrukturu, manje bi bilo mrtvih i patnje u potresima i poplavama. Možda danas ne bismo gledale jezive slike iz Turske. Nažalost, proći će još puno vremena prije nego čovjek to shvati. Možda ne shvati nikada. Možda će Kranjčevićev Adam, posljednji čovjek, negdje na zemlji ispisati prstima pitanje: Zašto? Uzrok za to neće biti, kako misle znanstvenici, „nesavršeni prirodni zakoni“, barem ne za nekoliko milijardi godina, nego čovjek opsjednuto željom za vlašću, dominacijom nad drugim.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
