Žalosno je, ali treba naglasiti da su u tim marševima, organiziranima otvoreno protiv hrvatskih interesa i protiv slobodne misli, aktivno sudjelovale parlamentarne stranke: SDP, Možemo i SDSS na čelu s Pupovcem. Nitko od njih, dan kasnije, nije se ogradio od viđenih simbola niti se ispričao hrvatskoj javnosti, piše Silvana Oruč Ivoš na portalu Misao.hr.
Marševi po Hrvatskoj održani u nedjelju, marševi su protiv Hrvatske. Isključivo, protiv hrvatske državnosti i samostalnosti.
Jer, u hrvatskim gradovima otvoreno se i bez ikakve zadrške zazivao povratak jugoslavenskih asocijacija, nametanje ćiriličnog pisma, potiranje hrvatskog jezika i restauracija komunističke diktature. To je bio otvoreni politički program rušenja Hrvatske u ime ideologija koje su joj kroz povijest nanosile samo patnju.
Vijorile su se jugoslavenske i komunističke zastave, simboli poput petokrake, srpa i čekića, lubanje s kostima i znakovi anarhizma. Isticali su se i transparenti koji otvoreno zazivaju stvaranje neke nove Jugoslavije, kao da nije bilo dovoljno sve ono što je hrvatski narod pretrpio u toj tvorevini. Zazivala se komunistička diktatura. Režim koji nije bio nikakva romantizirana „antifašistička“ priča, nego krvava mašinerija represije, likvidacija i brisanja identiteta. Masovne grobnice diljem Hrvatske i Slovenije još uvijek kriju posmrtne ostatke stotina tisuća nevinih ljudi ubijenih prije 80 godina, ljudi koji nikada nisu dobili grob, pravdu ni mir.
Zastrašujuće je da su se simboli, pod kojima su Srbi tijekom agresije mučili i ubijali vukovarske i škabrnjanske civile i branitelje, te razarali Hrvatsku, najnormalnije isticali u javnosti. Degutantno je da su se oni koji su to činili, pritom nazvali antifašistima, iako ono što su pokazali nema baš nikakve veze s istinskim antifašizmom. Oni nisu antifašisti, već nostalgičari propalog totalitarizma koji usput žale za privilegijama koje su imali u tom režimu.
Žalosno je, ali treba naglasiti da su u tim marševima, organiziranima otvoreno protiv hrvatskih interesa i protiv slobodne misli, aktivno sudjelovale parlamentarne stranke: SDP, Možemo i SDSS na čelu s Pupovcem. Nitko od njih, dan kasnije, nije se ogradio od viđenih simbola niti se ispričao hrvatskoj javnosti, iako je jasno da su bili prisutni na događajima na kojima se na više načina kršio Ustav Republike Hrvatske. To govori da ili se slažu s porukama, ili ih se boje osuditi. Kako god bilo, oboje je jednako porazno.
Posebnu je pozornost privukao natpis na ćirilici: „Jedan jezik, jedna borba“. Ta rečenica nije spontana. Ona je sustavno oblikovana politička prijetnja da hrvatski jezik treba uništiti. Uništavanje, odnosno zabranjivanje jezika, oduvijek je bilo sredstvo porobljavanja naroda.
Nije slučajno da Rusija, kao jedan od uvjeta za prekid agresije na Ukrajinu, traži uvođenje ruskog jezika kao službenog na cijelom ukrajinskom teritoriju. Jezik je identitet i kad ga uništavaš, uništavaš i državu i narod. Upravo zato su Srbi desetljećima svojatali hrvatsku kulturu, umjetnost, pa čak i gradove, kako bi mogli širiti tezu o „istom narodu“, naravno, srpskom. I zato je natpis „Jedan jezik, jedna borba“ pokušaj aktualiziranja velikosrpskog programa koji se provodi desetljećima.
Kako se to radi dobro zna Pupovac, koji je također marširao „protiv fašizma“, ali istodobno bez ikakvih problema u Hrvatskoj, novcem hrvatskih poreznih obveznika, veliča zloglasnog velikosrpskog ideologa Medakovića. A „njegova ekipa“ na „Danima srpske kulture“ u Puli kao dio te kulture predstavlja autobiografiju Vlahe Bukovca „Moj život“ u izdanju srpske izdavačke kuće Akademska knjiga.
Na naslovnici je Bukovac predstavljen kao „jedan od najznačajnijih slikara s ovih prostora“. To je još jedan pokušaj relativiziranja i otimanja hrvatske kulturne baštine, polagano i sustavno, baš kao što se radilo desetljećima prije balvan revolucije. A ovakvi događaji danas nisu ništa drugo nego njezin „sofisticiraniji“ nastavak i o njima treba još više govoriti.
Za možemovku Sandru Benčić, koja, čini se, ima ambiciju biti premijerka RH, transparent „Jedan jezik, jedna borba“ kao da je rađen po njezinoj mjeri, budući da je 2017. potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku koja je pokušala uvjeriti javnost da se u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori govori isti jezik.
Taj pokušaj izjednačavanja hrvatskog jezika s drugim jezicima nije bio nikakav „napredni projekt“, nego nastavak politike brisanja hrvatskog identiteta. U toj se Deklaraciji, vjerovali ili ne, tražilo „ukidanje svih oblika jezične segregacije (?!)“, „zaustavljanje praksi razdvajanja jezika“, pa i izbjegavanje „skupih prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi. Ukratko, pokušaj stvaranja prostora u kojem hrvatski jezik postaje tek varijanta navodnog zajedničkog jezika. Na ovu crticu iz životopisa Sandre Benčić, također, treba češće podsjećati.
SDP se također ozbiljno poskliznuo sudjelovanjem u ovom „maršu“ koji je osudio civilizirani svijet, bez obzira na politički predznak. Umjesto da se ispričaju i osude veličanje totalitarnog komunističkog režima, SDP je pokazao da njihov odlazak iz sabornice 1991. prilikom glasanja o samostalnosti nije bio slučajnost, nego kontinuitet. Otišli su toliko daleko da su napali gradonačelnicu Rijeke Ivu Rinčić jer je otvoreno rekla da ne može biti u koloni u kojoj dominira simbol komunističke diktature – petokraka. Nažalost, čini se da je SDP-u i dalje najveći problem Hrvatska.
Licemjerna ljevica i lažni antifašisti nisu borci za ljudska prava niti za demokraciju, nego upravo suprotno. Pojam njihove „sloboda“ i njihovih „prava“ znači samo da jedino oni mogu određivati što će se govoriti i – misliti! A ako se netko samo usudi misliti drugačije, oni će ga ekspresno proglasiti fašistom. Samo to znaju i samo to rade. Jer, i SDP i Možemo su jaki na riječima, a u praksi kad trebaju pokazati svoje znanje slabašni su i nikakvi. Bez stvarnih politika i ideja pa jedino što im preostaje jest radikaliziranje društva, proizvodnja sukoba i stalno stvaranje neprijatelja.
U Zagrebu je to posebno vidljivo. Možemo ne funkcionira bez poticanja ideoloških podjela. Tomaševićeva zabrana Thompsonova koncerta, nakon što je prethodna dva dopustio, samo je još jedan dokaz da mu je potrebna ideološka priča kako bi skrenuo pozornost s problema grada. Jer kada toga ne bi bilo, građani bi govorili o zapuštenom i devastiranom Zagrebu, nevjerojatnim prometnim gužvama koje Tomašević rješava ukidanjem prometnih traka za automobile. I gomilama smeća na sve strane, lošem javnom prijevozu.
Da nema ideologije, netko bi se, možda, sjetio da Tomašević i Možemo nisu ispunili ni jedno ozbiljno obećanje, da nisu realizirali ni jedan jedini ozbiljan projekt, a ono što i je napravljeno u Zagrebu, nije njihova već zasluga Vlade. Izlika kako je za sve kriv pokojni gradonačelnik Bandić, nakon pet godina, teško da drži vodu pa je zato poželjno naći neke druge „krivce“ i teme kojima će zabavljati narod.
I konačno, činjenica je da su od hrvatskog osamostaljenja jedne te iste grupacije i neki aktualni političari – tijekom devedesetih zahvaljujući svojim bjelosvjetskim mecenama, a danas zahvaljujući javnim proračunima – ulupali novce i novce da nametnu neku svoju anacionalnu propagandu, trabunjali o raznim balkanskim asocijacijama, vraćali nas u komunizam, pjenili se što mladi masovno idu u crkvu, pokušali nametnuti znanstveno neutemeljenu woke propagandu kao nešto jako popularno, na kraju polučili – nula bodova. Tako će i ostati!
Fenix-magazin/SČ/Silvana Oruč Ivoš
