Na kolumnu dr. fra Luke Markovića „Vrijeme je da se Islam podvrgne povijesno kritičkoj analizi“, objavljenu na Fenix-magazinu, reagirao je čitatelj portala Fenix-magazin Željko Mršić čiji prilog objavljujemo u cijelosti:
“Pohvalno je i vrijedno pozornosti što autor kolumne „Vrijeme je da se Islam podvrgne povijesno kritičkoj analizi“ Dr. fra Luka Marković uočava bitne teme aktualnog trenutka i stavlja naglasak na racionalan i uravnotežen kritički pristup svim religijskim strukturama i njihovim sljedbama u vrijeme svekolike ispraznosti, lakomislene zaludnosti i površnosti.
No, je li dovoljno podvrgnuti Islam samo povijesno-kritičkoj analizi? Kakva je korist ako unutar islama nema za to interesa? Posebno je pitanje koliko takve poruke mogu doprijeti do onih kojima su namijenjene. I kakve su posljedice takve beskrajne popustljivosti i konstantnih ustupaka što ostavljaju dojam defanzivnog stava i povlačenja Crkve pred netrpeljivim kako državnim tako i religijskim politikama.
Karijerni političari
Ipak, teško je ne primijetiti kako upravo takvo pojednostavljeno stavljanje u istu ravan tzv. monoteističkih religija kroz povijest, ali često i izvan konteksta povijesnih okolnosti, koriste upravo oni koji najviše osporavaju njihov smisao i postojanje te zlorabe medijske i znanstvene kanale u tu svrhu, a to su vlastodršci svake vrste.
Tako se gotovo bez iznimke sekularizacija ističe kao posljedica religijskih nepomirljivosti koje samo vode u sukobe te kao nužnost uspostave svjetovne vlasti koja nije utemeljena na religijskim osnovama i od kojih se na svaki način distancira. Čak se i od njih tolerirani teokratski režimi suzdržavaju oko takvih prosudbi prije svega usmjerenih na Vatikan, uviđajući kako ih to gura u zapećak ili prošlost.
Ishod je upravo sadašnja situacija u EU gdje se na najvišoj razini negira bilo kakav kršćanski identitet naroda te tolerira svako inače neprihvatljivo ponašanje islamskih useljenika, jer je to navodno u općem gospodarskom interesu. Na taj način građani se dovode u apsurdnu situaciju te se moraju prinudno opredijeliti što im je prioritet, a u konačnici trebaju se odreći svojih uvjerenja.
Karijerni političari se ponašaju prijetvorno te postaju bogobojazni kad traže glasove vjernika na izborima, ali jednako tako odvojeni od svakog uvjerenja kad su na vlasti. Očekuju i od glasača isto takvo šizofreno ponašanje na izborima i tretman ponuđenih kandidata neovisno o životnim potrebama i vjerskim uvjerenjima glasača.
Takav pristup vlasti otklanja vjerski život iz javnog prostora te umanjuje, degradira ili eliminira svaku njegovu pojavnost u obrazovnom i poslovnom procesu te svakodnevici kao zaostalu, suvišnu i štetnu pojavu. U biti, svjetovna politika ne trpi bilo kakvu pa makar i duhovnu konkurenciju utjecaja nad narodom. Potom dovodi do relativizacije pravde i morala, svođenjem statusa i uspjeha pojedinca u društvu u funkciji politike u interesu pojedinih skupina i na isti način s njima „politički“ povezanih struktura.
Krajnja manifestacija te politike je podređenost mase svakom obliku komercijalizacije i materijalističkog shvaćanja života. Na koncu, građani uviđaju kako im to sve skupa nikako ne odgovara, pogotovo ne takve destruktivne politike zbog kojih im je ugrožen posao i egzistencija, pa se opredjeljuju za one ekstremističke struje koje se usprotive politikama glavnine. Tada se krivnja prebacuje na glasače, a ne žele se vidjeti uzroci takvog ponašanja.
Tendencija vlasti je u održanju pod svaku cijenu za što dulje vrijeme te prema zanemarivanju ili odbacivanju svega što nije u funkciji vlasti. Nije to „privilegija“ samo onih koji bi stvarali teokratske države. Dapače, upravo su bezbožničke despotije u Aziji dovele do svrgavanja materijalističkih vladara koji nimalo ne mare za narod te do uspostave teokratskih režima vlasti kao što je to u Iranu, ali i u nekim arapskim zemljama u kojima je povezan vjerski utjecaj različitih islamskih vođa s interesno isprepletenim, nasljednim dinastijskim strukturama vlasti i moći.
Također, vidimo kako funkcionira Pravoslavna crkva u Rusiji potpuno prilagođena i podložna političkim interesima bivših komunističkih struktura vlasti uz otvoreno isticanje dominacije jednog naroda i agresije kao sredstva za očuvanje pozicije Crkve u svijetu. Iako nije službeno u strukturama vlasti, gotovo je potpuno instrumentalizirana za političke državne ciljeve.
DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Vrijeme je da se Islam podvrgne povijesno kritičkoj analizi
Na koncu, jasno se ističe pozicija Kineske komunističke partije koja fingira suradnju sa Zapadom, ali nema namjeru ustupiti nimalo prostora vjerskom životu koji bi na bilo koji način „ugrozio“ položaj Partije u društvu, barem kako to oni doživljavaju, kroz utjecaj vanjskog i stranog nekineskog elementa. Kinesko kadroviranje je čak uvedeno u hijerarhiju Katoličke crkve koja je nadnacionalna organizacija ako ostavimo po strani državnost Vatikana.
Povijesni presedan
Tako je Papa Franjo svojedobno pristao na povijesni presedan te uvjetno odobravanje položaja crkvenih velikodostojnika odnosno biskupa u Kini od strane Komunističke partije. Ugovor je sklopljen pod okriljem tajnosti. Takva praksa daje za pravo onim politikama koje se protive bilo kakvom utjecaju vjerskih organizacija i u drugim zemljama koje bi htjele slijediti isti primjer u ostvarenju separatnog i uvjetovanog odnosa vlasti i vjerskih poglavara.
Svaka krajnost je opasna i može biti pogubna. Tumačenja tekstova iz kojih vjernici crpe svoje spoznaje i na temelju kojih stvaraju uvjerenja mogu biti doslovna i izvučena izvan konteksta i bez teleološkog i svrhovitog tumačenja kao i bilo koja druga pisana podloga. Znamo iz iskustva kamo vode takve razlike u poimanju biblijskih tekstova od židovskih vjerskih strujanja do raznih kršćanskih denominacija. No, je li baš rješenje znanstveno tumačenje tih tekstova?
Tzv. znanstvene istine često su samo puke teorije i ideološke izvedenice ničim potkrijepljenih shvaćanja ograničenih na materijalističko poimanje svijeta. Tako na primjer, za teorije o postanku svemira kao i one o evoluciji za koje nema nikakva utemeljenja, a službeno se nameću u javnom prostoru, nema razumno prihvatljivih dokaza. Kada ih tražite od promotora tih teorija i njihovih apologeta, dobivate nedosljedne i iskonstruirane teze i zaključke bez ikakva ozbiljna uporišta.
Ekumenizam prije svega iniciran iz Katoličkih crkvenih vrhova nije polučio velike rezultate pa čak ni značajnu pomirljivost unutar kršćanskih denominacija, a kamoli spram Pravoslavne crkve u Rusiji. Kardinal Gerhard Müller komentirao je jačanje ideološkog vala tzv. wokeizma. Naglasio je kako Njemačka postaje islamska zemlja u kojoj „wokeisti instrumentaliziraju islam kako bi potkopali kršćanski identitet i zapadnu tradiciju i kulturu.“
Na koncu, treba reći bez ikakve političke korektnosti kako je islam u praksi značajno zaostao po svojem pristupu u današnjem društvu kako zbog krajnje neprihvatljivog odnosa prema ženama koje ponegdje još obrezuju tako i zbog brutalne primjene šerijatskog prava u predkršćanskom ili srednjovjekovnom obliku.
Treba reći kako je obrezivanje primitivan običaj osakaćivanja žena, ali i općenito neprikladan način tjelesnog označavanja vjerske pripadnosti obilježjima koja nemaju veze s uvjerenjima. Neprilagodljivost islamskih vođa i strah od svjetovnog utjecaja na vjernike, dovodi do jačanje neizdržive stege nad građanima u mnogim islamskim zajednicama te pune izolacije što je usporedivo jedino s nekim nazovi kršćanskim, židovskim i drugim opskurnim sektama nepoznatog podrijetla.
Zbog toga njihovi članovi siju netrpeljivost i razdor čak i među svojim vjerskim pripadnicima, a potpuno su odvojeni i neprijateljski nastrojeni prema drugim vjerskim skupinama. To dovodi do trajne napetosti u bilo kojem društvu što na koncu ima pogubne posljedice za druge zajednice ili dovodi do fanatizma, terorizma i ratnih sukoba.
Iracionalni su bili zahtjevi iranskih vjerskih vođa za uništenje Izraela i SAD na vjerskoj osnovi tako što bi ih proglašavali Sotonom i neprijateljima Alaha. Takvo neprekidno indoktriniranje stanovništva stvara atmosferu mržnje i netrpeljivosti u smislu trajne prijetnje i nužnog konačnog obračuna s neprijateljem.
Na koncu, trebalo bi ograničiti državne odnose na načelu uzajamnosti s onim islamskim režimima koji ograničavaju ili onemogućavaju vjersku pripadnost stanovnika osim islamske ili gradnju drugih vjerskih bogomolja te inzistiraju na smrtnoj kazni za osobe koje odbijaju islamsku vjeru ili žele biti pripadnici drugih konfesija.
Fenix-magazin/IK/Željko Mršić
NAPOMENA: Stavovi izraženi u kolumnama, komentarima i pismima čitatelja nužno ne moraju odražavati i stav redakcije portala
