Populističko ime njegove stranke „Evropa sad“ nabijeno je cinizmom koji blefira neupućene, jer novi predsjednik Jakov Milatović vodi Crnu Goru bliže Srbiji i Rusiji nego Europi. Položaj Hrvata neizvjestan je nakon što je Milo Đukanović izgubio vlast na objema državnim razinama, piše Stipe Kljaić za Maticu hrvatsku.
Piše: Stipe Kljaić
Vijesti iz Crne Gore ne doživljavaju dostatnu medijsku pozornost u eteru hrvatske javnosti, dok se službena hrvatska politika nije svrstavala na stranu jednog od dvojice kandidata u drugom krugu na nedavno završenim predsjedničkim izborima. Položaj Hrvata neizvjestan je nakon što je Milo Đukanović izgubio vlast na obje državne razine. Njegova pobjednička platforma od stjecanja nezavisnosti gradila se na savezu s manjinama Bošnjaka, Albanaca i Hrvata parirajući na taj način (pro)srpskom bloku. Naredni parlamentarni izbori 11. lipnja teško će izmijeniti okret crnogorske politike prema Vučićevu Beogradu. Srbijanska duboka država nikada nije imala namjeru supstancijalno se pomiriti s idejom nezavisne crnogorske države. Mirno prihvaćanje nezavisnosti 2006. bila je stvar kronične slabosti srpske politike nakon ratnih poraza, pada Miloševića i ubojstva premijera Đinđića, više nego iskreno uvjerenje da i Crna Gora ima svako pravo odlučivati o svojoj sudbini neovisno o Srbiji.
Bila bi uzaludna takva nastojanja beogradskih režima od tada pa do danas da oni nisu u samoj Crnoj Gori pronalazili odaziv dobrog dijela unionističkih pristaša, protivnika crnogorske samostalnosti, koji broje čak 45 posto stanovništva. Riječ je o grupaciji koja je poput novoga predsjednika Jakova Milatovića i preminulog cetinjskog mitropolita Amfilohija Radovića podržala nezavisnost, ali s ogradom da i takva nezavisna Crna Gora mora sačuvati srpski karakter, i da u njoj Srpska pravoslavna crkva (SPC) mora biti glavna i jedina pravoslavna crkva.
Duga kronologija Đukanovićeva pada
Od proglašenja nezavisnosti dugi je niz zapleta u crnogorskoj politici koji su nosili pečat referendumskog rascjepa, između independista i unionista u odnosu prema Srbiji. Već je priznanje Kosova 2008. izazvalo oštre podjele, da bi se crnogorsko društvo nastavilo sporiti oko regularnosti predsjedničke pobjede Filipa Vujanovića nad Miodragom Lekićem 2013. Konfrontacija oko uvođenja sankcija Rusiji nakon aneksije Krima 2014. dodatno je naelektrizirala situaciju. Slijedio je pokušaj državnog udara 2016, kad je Crna Gora trebala biti spriječena u pristupanju NATO-u uz pomoć ruskih i srpskih krugova, da bi vrhunac sukob dosegnuo postupcima sada već bivše Đukanovićeve vlasti prema SPC-u na pragu 2019.
Osim sporenja oko nezavisnosti, beogradski krugovi i njihovi lojalisti u Crnoj Gori negirali su i poseban crnogorski nacionalni identitet. Za njih je ideja emancipacije Crne Gore od Srbije i srpskog političkog i kulturnog koda pojmljena u okvirima vjerske terminologije heretička misao. Na toj crti obrane srpstva Crne Gore glavni animator SPC-a u Crnoj Gori Amfilohije rekao je više puta da su Crnogorci „nacija rođena u Brozovu Jajcu“, čime je htio poručiti da su jugoslavenski komunisti izmislili crnogorsku naciju. Amfilohije se izjašnjavao da je zavičajem Crnogorac, a nacionalno Srbin. Amfilohijevo tumačenje nije sasvim točno jer su Crnogorci imali specifičan identitet prema partijskoj definiciji koju je postavio također poznati Crnogorac srpskih osjećanja Milovan Đilas, po kojoj su Crnogorci povijesno izrasli u naciju, ali ipak iz srpskog etnikuma, što je Crnogorce i dalje zadržavalo u orbiti srpskog „nacijona“.
Đukanović nije imao ozbiljnijeg izazivača u crnogorskoj politici do sukoba sa SPC-om i Amfilohijem, pogotovo u (pro)srpskoj oporbi, te je bio uvjerljiv pobjednik sa svojom Demokratskom partijom socijalista (DPS) na više predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Đukanović je dugo vremena gajio relativno dobru suradnju s Amfilohijem i SPC-om u Crnoj Gori. Amfilohije je 1997. podupro Đukanovića protiv Momira Bulatovića na izborima koji su presudno odredili smjer izlaženja Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom, ali čini se da je Đukanovićevo priznanje Kosova značilo prelazak „crvene linije“ za Amfilohijevo shvaćanje crnogorske vanjske politike. To mu je bio signal da se Đukanovićeva Crna Gora okreće antisrpskoj politici i usporedno izgradnji antisrpskog identiteta, što nije mogao prihvatiti, ne samo kao visoki klerik SPC-a nego i kao potomak četničke obitelji iz plemena Morače. Ruska aneksija Krima i pridruživanje Podgorice zapadnim sankcijama protiv Moskve te ulazak u NATO u Amfilohija su utvrdili spoznaju da je Đukanovićeva politika „izdajnička“, jer idući za zapadnim integracijama odstupa od „svetog saveza“ Crne Gore s „bratskom“ Srbijom i „majkom“ Rusijom.
Amfilohije kao vrhovni vođa crnogorskih Srba
Đukanovićevi pokušaji da u pregovorima iza kulisa privoli Amfilohija da od Mitropolije crnogorsko-primorske stvori Crnogorsku pravoslavnu crkvu i time je odvoji od Beograda ostali su jalovi. Amfilohije je pretpostavljao da bi takva Crnogorska pravoslavna crkva, čije postojanje i autokefalnost prije 1918. nije dovodio u pitanje, slijedila Đukanovićevu prozapadnu politiku te se prije ili kasnije neprijateljski postavila prema srpskom i ruskom pravoslavlju, s potencijalom unijatski raspoložene ili filokatoličke pravoslavne crkve.
Onog trenutka kad su propali Đukanovićevi tajni pregovori s Amfilohijem o crkvenom pitanju, Đukanović se odlučio na potez koji će ga stajati pada s vlasti: donošenje zakona o slobodi vjeroispovijedi potkraj prosinca 2019. Đukanović je riskirao i izgubio. Zakon je trebao oslabiti političku, ekonomsku i identitetsku moć SPC-a u Crnoj Gori, što je stajalo na putu pune afirmacije crnogorske nezavisnosti. U pravoslavnom svijetu tradicionalno su zastupljene nacionalne crkve, tako da je Đukanovićeva procjena bila da za crnogorsku državnost u punom kapacitetu nužno mora biti stvorena Crnogorska pravoslavna crkva koja ne bi bila ovisna o drugoj državi, odnosno koja ne bi bila zastupnica interesa druge države, kakav je slučaj sa SPC-om u Crnoj Gori. Đukanovićev zakon nije dobro primljen ni u zapadnim krugovima, kojima je bilo teško razumjeti specifičnost crnogorske situacije. Tako je posebno Trumpova američka administracija prihvatila nametnutu tezu da je tu riječ o tome da jedan režim nedvojbeno komunističkog podrijetla krši vjerske slobode suzbijanjem utjecaja SPC-a.
Dok je Đukanović dominirao političkim životom, Amfilohije je zagospodario metapolitičkim životom Crne Gore u posljednjih trideset godina. Njegova je mitropolija preuzela mnoge socijalne funkcije države i iskoristila jači povratak religioznosti u crnogorskom društvu od 1990-ih u svoju korist. Litijaška (kontra)revolucija, kako neki lijevi analitičari nazivaju Amfilohijev pokret po gradovima i selima Crne Gore protiv Đukanovićeva zakona, vrhunac je Amfilohijeva utjecaja u crnogorskom društvu kao vođe srpskog naroda u Crnoj Gori. Amfilohija je nadvladala biologija života. Poraz Đukanovićeva suverenističkog bloka na parlamentarnim izborima 2020. dovelo je do predaje crnogorske politike u ruke SPC-a koja je nakon višekratnih poraza (pro)srpske opozicije postala glavna predvodnica borbe s vlastima. Samo podatak o tome da je vlada inženjera Zdravka Krivokapića sastavljena u manastiru sv. Vasilija Ostroškog rječitije govori od svega drugoga.
Milatovićeva pobjeda je pobjeda Srbije
Stoga i Milatovićeva pobjeda nad Đukanovićem u predsjedničkoj utrci nepune tri godine poslije nimalo ne iznenađuje. Milatović je izdanak Amfilohijeva kapilarnog i žilavog rada kroz dubinu crnogorskog društva, što najbolje potvrđuje njegova identitetska izjava da je „Crnogorac, ali vjernik SPC-a“, čime jasno upućuje na to da Milatović dolazi iz vjerskih krugova crnogorskog društva bliskih Amfilohiju i da ne dijeli građanske i sekularne vrijednosti propaloga Đukanovićeva režima. Ima neke povezanosti između Amfilohija i Milatovića, obojica su školovana na zapadnim sveučilištima, ali ih ta formacija nije približila zapadnim vrijednostima, nego ih je još više učvrstila u iskonskim polazištima. Populističko ime njegove stranke „Evropa sad“ nabijeno je cinizmom koji blefira neupućene, jer Milatović vodi Crnu Goru bliže Srbiji i Rusiji nego Europi. Milatovićeva je pobjeda epilog važnih (pro)srpskih pobjeda u Nikšiću i Podgorici, gdje je Đukanović u međuvremenu između parlamentarnih i predsjedničkih izbora izgubio i dva najveća crnogorska grada na lokalnim izborima.
Đukanovićeva je vlast tijekom tolikih godina priskrbila široku koaliciju nezadovoljnika. Njegova stranka i on osobno stvorili su brojne neprijatelje koji nisu određeni samo nacionalno-ideološkom linijom. Nova koalicija zato nije stopostotno srpski orijentirana. Ipak, srpska politika u Crnoj Gori taktički je poentirala na ukupnoj rezignaciji crnogorskog biračkog tijela nezadovoljna DPS-om i Đukanovićem i preuzela poluge vlasti. Unatoč velikom utjecaju SPC-a, Đukanovićev je režim pao prije zbog istrošenosti i pokvarenosti trule vlasti u raspadu, opterećene aferama i korupcijom nego zbog umijeća srpske politike u Crnoj Gori, koliko god ona dobro reagirala na ukazanu priliku. Đukanović je tražio alternative i osvježenja u svojoj stranci, ali nije uspio pronaći dovoljno snažnu ličnost koja bi nastavila njegovu politiku. In ultima linea, predsjednički izbori u Crnoj Gori od 2. travnja samo su manifestirali dovršetak (pro)srpske revolucije u Crnoj Gori, započete 30. kolovoza 2020.
Fenix-magazin/MD/ Stipe Kljaić/ Matica hrvatska
