U dogovoru s autorima knjige „Tugomerika – Seobe Hrvata“ Leonardom Eleršekom i Radom Žic Mikulinom portal Fenix-magazin.de na svojim stranicama Kulture počinje objavljivati „Priče iz hrvatske povijesti“ iz te knjige u kojoj je predstavljen tematski izbor od 32 priče i pjesme u kojima kazivači opisuju ili se dotiču teme dolaska Hrvata u Ilirik i njihova naseljavanja na otok Krk.
U prvoj priči pod nazivom „Kosmačina“ objašnjavaju se seobe Hrvata i postanak hrvatske jadranske države, ali i etnogenezu Slavena kroz priču o caru Kosmaču, vladaru velikog praslavenskog carstva i njegovoj djeci, kćerima Tugi i Bugi te sinovima Horvatu, Čehu, Lehu i Mehu. To je jedna od najvrjednijih hrvatskih priča o dolasku naroda pod vodstvom braće i sestara u kojoj se dade razabrati praslavenska pricrnomorska država koju ruski znanstvenik V. Majorov zove Velikom Horvatijom (2006.), a starija historiografija Crvenom Hrvatskom. Dade se primijetiti da se imena hrvatskih glavara cara Kosmačine (Kosmač) i kneza Kosan iz krčkih priča, ime brata Kosenztesa iz Porfirogenetova zapisa te ime kneza Kosmata s Bašćanske ploče nalaze u svojevrsnoj jezičnoj vezi. Slično je u svojoj raspravi o puntarskim kosizima i kosizama 1991. objasnio jezikoslovac Mato Šimundić .
U priči kazivač dalje navodi kako su Hrvati nekad častili hrvatske poganske bogove Hora, Davora i Laru, Veliša, Mraka, Kiša, Moranu, Laru, Ištur i Višnu te malike, štrige, more i štrigune. Te hrvatske bogove i božice puntarska predaja temeljito opisuje u mnoštvu zapisa koje ćemo prikazati u zasebnoj zbirci. Opisan je motiv božjeg pijetla, svitanja i puta boga Hora nebeskim svodom u svojoj zlatnoj kočiji što ga od istoka do zahoja (zapad) vuku konji komazeci, uz sliku neizbježnog sraza boga Sunca i rata Hora s bogom podzemlja Mrakom i njegovim pomoćnicima. Taj svakodnevni rat koji kod drugih Slavena vode Perun i Veles, nikad ne prestaje. Kazivač nadalje objašnjava nastanak hrvatskih gradova Budima i Požuna ulazeći u jezičnu tvorbu imena tih srednjeeuropskih metropola. Hrvati prema ovoj priči u Ilirik dolaze preko Dunava i brodovljem iz velikih pricrnomorskih rijeka u Jadran. Taj i svi prethodni motivi nebrojeno su puta ponavljani u pričama mnogih kazivača s Krka, što izvjestan pokazatelj njihove vremenitosti.
Priču „Kosmačina“ je 1972. godine u Mariboru objavila Marija Kirinčić iz Risike kod Vrbnika. Ona je tu priču čula je od svojega djeda, a koju je iste godine zapisao Rado Žic Mikulin. Godine 2020. priču o Kosmačini preveo je na štokavski standard Leonard Eleršek.
KOSMAČINA (KOSMAČ)
Kosmač je bio visok i jak čovjek s velikim brkovima i bradom, koji je za pasom uvijek nosio perni bat, a na plećima mač čija je ručica virila preko lijevog ramena. Kad bi ga potegao, mač bi odmah bio spreman za sječu. Bio je car jednog velikoga carstva u kom je bilo puno brda, uskih dolina, polja, velikih i malih rijeka, potoka i jezera. Ljudi su imali puno, puno blaga, volova, krava, koza, ovaca, konja i puno, puno peradi. Dobro se živjelo i nikome nije ničega nedostajalo. Govorilo se kako nemaju samo „ptičjeg mlijeka“.
Kosmač je imao dvije žene, jer je jedna došla k njemu nakon što mu je poginuo brat. To je bio stari hrvatski običaj. Imao je četiri sina i dvije kćeri. Svi su ga slušali, a njegova zapovijed je bila svetinja. Po čitavoj državi bilo je jako puno, gusaka, pataka, kokoši i pijevaca. Jedan pijetao, koji je bio u dvoru cara Kosmača, bio je glavni među pijetlovima. On bi, svako jutro u osvit zore, zalupao krilima i zakukurikao. Lepet njegovih krila, kao i kukurijek bio je jako glasan. Čuli su ga svi drugi pijevci, koji su onda dalje kukurijekali i budili sve ljude i životinje. Po kukurijeku bi najprije nastao muk, a onda su ptići počeli cvrkutati, svaki svoju melodiju. Ljudi su čekali kada će se bog Hor u svojoj zlatnoj kočiji podići iza najvišeg brijega. Kad se to dogodilo, i kad su Horove zlatne strijele počele pogađati i grijati Zemlju, koju je bježeći na brzinu napustio bog Mrak i njegovi pomoćnici. Ljudi su se klanjali i hvalili boga Hora i pjevali mu pjesmice. Kada bi se Hor podigao malo iznad brijega, svi bi počeli raditi. Jedni su obrađivali polja, drugi išli za životinjama, a treći su po rijekama i jezerima plovili svojim brodovima i prevozili robu i ljude, kamo je trebalo.
Teška vremena
Ispred dokova su ih čekala kola, kolica i teška teretna kola, kojima su onda robu prevozili, nešto u grad, a nešto po naseljima, a nešto u skladišta u kojima su se čuvale zalihe za ona teška vremena kada dolazi sedam mršavih krava, koje onda pojedu onih sedam debelih krava. Teška vremena su dolazila svakih desetak godina, a car Kosmač je to znao, i kako ne bi bilo gladi u sušnim godinama, imao je duboko pod zemljom uvijek puna skladišta kako se ono što je čuvao ne bi smrzlo. Iz tih skladišta bi s vremena na vrijeme prodavao robu susjedima, kod kojih bi zbog loših vremenskih prilika došlo do gladi, ili bi je davao svojim županijama u kojima je nevrijeme izazvalo štetu.
Sve je bilo dobro, dok susjedi nisu postali ljubomorni. Zavist ih je izjedala, a jednog dana je u Kosmačevu državu provalila velika vojska i sa strašnim „hura!“ navalila na granične postrojbe. Carska prijestolnica je bila na brijegu pokraj jedne velike rijeke, po kojoj su plovili brodovi i prevozili robu sa svih strana svijeta. Prodrli su skoro do carske prijestolnice.
Momuli su provalili i porobili pola države. Kosmač je pripremio vojsku i krenuo prema dušmaninu. Svojoj djeci je naložio neka se zajedno sa svojim narodom presele u druge krajeve. Sinovi ga u početku nisu htjeli slušati, a onda su rekli, „Zapovijed je zapovijed.“ Formirali su pohodnicu, poslali ispred sebe uhode i pod zaštitom kosiza krenuli prema novim krajevima. Jedni su plovili po velikim rijekama, brodovima prema moru i onda došli do Jadrana. Iskrcali su se po otocima i kopnu i spojili se s onima koji su došli kopnom, preko Dunava. Te krajeve su od ranije poznavali, jer su s njima trgovali. Kćeri su se zvale Tuga i Buga, a sinovi Horvat, Čeh, Leh i Meh.
Među sobom su izabrali jednoga koji će ih voditi. Horvat je bio najstariji i njega su izbrali za poglavara. Prošli su puno rijeka, brežuljaka i poljana. Njihove kosize su ih čuvale. Došli su do Dunava i tamo se zaustavili. Knez Horvat je ponovo organizirao državu. Počeli su živjeti i raditi. Ponovo su se klanjali i pjevali bogu Horu, Davoru i Lari, bojali se boga Veliša, Kiša i Morane, te hvalili božicu Laru, Ištur i Višnu. Doznali su kako je njihov otac Car Kosmač poginuo u boju, ali carska vojnica je izdržala i zaustavila osvajanja momula. Od toga dijela neosvojene države su nastale države, Poljska, Češka, Rusija i Slovačka. Jedno vrijeme su pod Knezom Horvatom, dobro živjeli, a onda ih je jedan Rimski car molio neka pređu Dunav i neka nasele pokrajinu koja se prostirala od Dunava do mora. Kako su ih u to vrijeme počeli napadat Ugri, izgradili su na jednom brijegu grad i utvrdu Budim, koji ih je štitio od Ugara. Ponovo su sazvali bojni stožer i brodovima preplovili Dunav i došli u Iliriju, koja je bila skoro prazna, jer su preko nje prošle velike mase zlotvora, koji su ju opljačkale.
Knez Horvat
Knez Horvat je sa svojim ljudima ostao na prostoru od Dunava, preko Drave sve do rijeke Save, Tuga je sa svojim ljudima, otišla od rijeke Save do mora. Naselili su Istru i primorje do Zadra. Stolovala je u utvrdi u Trsatu, koji je lijepo obnovila. Buga je izgradila grad Bugojno i naselila se sa svojim plemenom do rijeke Neretve, a preko Neretve su se naselila braća Leh i Meh. Čeh se s velikom vojskom vratio preko Dunava i došao u Češku. Nakon nekoga vremena mu se pridružio brat Leh, koji je dva puta potukao Ugre i izgradio naselje Žun, grad okružen vodom koji su poslije počeli zvati Požun, (jer pon znači močvara), koji nitko nije mogao osvojiti. Tako su nastali Slovaci. Leh je umro mlad. Njegovo mjesto je zauzeo jedan crni čovjek, kojeg su svi zvali Črnojević. On je vladao sve do rijeke koju su zvali Bojana.
Hrvati, koji su se počeli tako zvati po knezu Horvatu, a on je dobio ime po bogu Horu, obnovili su sve tvrđave, gradove i žune, prokrčili i duboko prekopali polja. Zaorali su poljane i ponovo nakon nekog vremena počeli lijepo živjeti, kao što su prije živjeli u onoj velikoj državi kralja Kosmačine. Još su se neko vrijeme klanjali bogu Horu, bojali se bogova Mraka i Kiša, malika i štriga, mora i štriguna, a onda su se pokrstili i pomalo zaboravili stare bogove, koje su častili njihovi predci.
Fenix-magazin/SIM/
NAPOMENA: Knjiga „Tugomerika – Seobe Hrvata“ bit će objavljena početkom 2021., a saga o dolasku Hrvata “Putom Sunca –
Crveni bojovnici iz Horezma” može se naručiti i klikom na linkove AMAZON na engleskom jeziku i HUGENDUBEL na čakavskom izvorniku.
