Prije nekoliko desetljeća, Pero Kolumbić je u jednim hrvatskim novinama objavio pismo iz Mainza pod naslovom „Takvi grade ugled“. Pisao je o Imoćaninu Tomislavu Parlovu, kojeg prijatelji zovu Tono.
Piše: Marijana Dokoza
Kolumbić je istaknuo Parlova kao ključnu figuru hrvatske kulture u Mainzu, predanog društvenog radnika i organizatora, koji je uspješno povezivao zagrebačke i mainzerske institucije i ljude. Njegova uloga bila je presudna za uspjeh prijateljskih aktivnosti između ovih dvaju gradova.
Nedavno sam imala priliku upoznati Tomislava Parlova, danas 76-godišnjaka koji ne voli previše isticati godine. Radije se prisjeća svega dobrog što mu je život donio, a ono što je bilo teško, uspio je dovesti do pozitivnog kraja. Kako bi rekli u njegovoj imotskoj krajini, iz svega je znao izvući najbolje.
Sjedili smo u jednom kafiću u Mainzu, pričao je o svom životu, a njegova nećakinja Martina i ja smo ga s divljenjem slušale. Govorio je o prošlosti, Hrvatima koji su u potrazi za boljim životom odlazili u Njemačku, prisjećao se svog puta i anegdota.
– Mainz zauzima posebno mjesto u mome srcu, ipak sam ovdje proveo 25 godina, govori dok mu pogled bježi prema katedrali sv. Martina.
Nedavno ga je isti osjećaj iz Splita, gdje danas živi, doveo u Mainz. Želio je nazočiti proslavi svetog Nikole Hrvatske katoličke zajednice Mainz, koja se održavala u dvorani u kojoj je nekada vodio svoj restoran.
– Kad sam čuo da će se proslava održati u toj dvorani, nisam trenutka dvoumio. Da je avionska karta bila i 500 eura skuplja, platio bih je i došao, smije se. Susret s mladim ljudima, koji su se te večeri okupili, ganuo ga je do suza.
– Gledao sam ih onako vesele, kako se zajedno druže, pjevaju i plešu, i shvatio da godine nisu uspjele udaljiti domovinu od njezine djece, kaže Parlov.
Put prema Njemačkoj
Tomislav je rođen u Ričicama, u Imotskom kamenjaru, iz kojeg je još njegov otac otišao u potrazi za boljim životom. Već kao dijete preselio se s obitelji u Tordince kod Vinkovaca, gdje je završio školu, a nakon osnovne škole radio je na vodoinstalaterskim i bravarskim poslovima.
Bila je 1972. godina kada je donio odluku i otišao u Njemačku. – Kud svi, tu i ja, smije se danas, prisjećajući se tih dana.
Hrvatski radnici nisu u Njemačku dolazili slučajno. Privlačili su ih gradovi poput Frankfurta i Mainza, gdje su se otvarala radna mjesta u tekstilnoj, metalnoj i građevinskoj industriji. Mnoge žene radile su na poslovima čišćenja, ali svi su dolazili u potrazi za sigurnošću i perspektivom, noseći u sebi dom i nadu.
Najveći val hrvatske migracije dogodio se tijekom tzv. gastarbeiter programa, od 1950-ih do 1970-ih, kada je Njemačka očajnički trebala radnu snagu. Frankfurt i Mainz postali su prva odredišta mnogih Hrvata, koji su oblikovali prve velike zajednice u srcu Europe.
Tomislav je izabrao Mainz zbog rodbine i mještana iz Ričica. Po dolasku je radio u građevinskom poduzeću kao pomoćni poslovođa, a paralelno i u osiguravajućoj kući. – Nije bilo lako, imao sam samo 22 godine, a njemački nisam znao ni riječ, prisjeća se.
Nakon nekog vremena nadzornik mu je ponudio stalni posao pomoćnog poslovođe. Dvije godine radio je na građevini, dok se paralelno usavršavao u medicini. Njegova nova karijera počela je u bolnici Johannes Gutenberg Universität u Mainzu 1974. Godine i to zahvaljujući Peri Matanoviću koji je u klinici bio medicinski djelatnik.
– Vadio sam krv, davao infuzije, obavljao druge medicinske zadatke. Iako nisam imao prethodnog iskustva, brzo sam naučio i postao tražen za te poslove, prisjeća se Tomislav.
Održavao je čak i predavanja koja su se bavila temama poslova koje je on obavljao u klinici. – Bilo je to zanimljivo iskustvo i bilo je stručnijih od mene, ali su uvijek mene tražili. Valjda sam imao ono nešto što je potrebno za rad s ljudima, govori Tomislav.
U klinici u Mainzu proveo je deset godina kao bolničar opće medicine, usavršavajući se kroz brojne seminare i dodatne edukacije.
Njegovo znanje i iskustvo prepoznali su i izvan bolnice. Bio je član Savjeta klinike, dugogodišnji sindikalni povjerenik i surađivao s njemačkim sindikatima I.G. Metal, I.G. Chemie i Bau-Stein-Erde u okviru DGB-a. Autoritet mu nisu priznavali samo hrvatski radnici, već i Nijemci i drugi stranci, što ga je učinilo cijenjenom i utjecajnom osobom u profesionalnom i društvenom životu Mainza.
Tako je Gutenbergov grad za njega za njega postao puno više od grada u kojem živi. Aktivno je povezivao ljude i institucije, organizirao dolaske zagrebačkih delegacija i stvarao mostove među kulturama. Gradovi Mainz i Zagreb darovali su mu simbolične nagrade, među kojima se isticala replika najstarijeg olimpijskog kovanog novca iz 4 stoljeća prije Krista i najmanja knjiga na svijetu, tiskana na sedam jezika – mala, ali vrijedna, baš poput njegovog doprinosa.
Folklorom do Hrvatske
Tomislav je s vremenom postao i član folklorne skupine Hrvatske katoličke misije u Mainzu i plesom, pjesmom i glazbom čuvao tradiciju domovine.
– Svaki korak i nota nosili su radost i toplinu. U narodnoj nošnji i okruženju sunarodnjaka osjećao sam da Hrvatska nikada nije daleko. Selo živi koliko žive njegovi običaji, tako i domovina u srcu iseljenika, kaže Parlov.
Novo poglavlje u životu
Nakon desetljeća rada u klinici, život ga je odveo u novo poglavlje. Preuzeo je vođenje velikog ugostiteljskog objekta u Mainzu, s gotovo tisuću mjesta, smještenog blizu televizijskih kuća ZDF i SAT 1. – Grad Mainz mi je s povjerenjem ustupio taj prostor, tako sam ušao u posao ugostiteljstva. Moja dvojica braće su živjela u Mainzu i obojica su imala svoj restoran, a ja sam im se pridružio kao treći, smije se Tomislav.
Bio je to zahtjevan posao, ali Tomislav je i tu pokazao svoju prilagodljivost i znanje. Učio je moderne računalne sustave i brzo se snašao, pokazujući da godine i iskustvo ne sprječavaju rast i učenje. Ugostiteljstvo mu je otvorilo vrata susreta s ljudima iz različitih sfera života. Te kontakte je koristio za pomaganje domovini. U najtežim godinama, kada je Hrvatska prolazila kroz rat, aktivno je sudjelovao u organiziranju humanitarne pomoći za Vinkovce, Imotski i izbjeglice koji su iz Hrvatske izbjegli u Mađarsku, vjerujući da se domovini pomaže djelima, a ne samo riječima.
Povratak u Hrvatsku
U Njemačkoj je pohađao tromjesečni tečaj za knjigovodstvene djelatnosti, a nakon povratka u Domovinu 1997. godine, dodatno je pohađao isti tečaj u IBCI-u u Splitu, prilagođen hrvatskom sustavu. U međuvremenu se i oženio i sa suprugom Mirjanom dobio troje djece Ivicu, Marijanu i najmlađeg sina Marijana.
– Osjetio sam da je došlo vrijeme za promjene, da prenesem iskustvo i znanje koje sam stekao u Njemačkoj natrag u domovinu, kaže Tomislav. Preselio se s obitelji u Split gdje je kupio stan.
U Splitu je uspješno položio sve ispite za dobivanje zaštitarske licence, te se 1999. godine zaposlio u Zaštitarskom društvu i tri godine radio na lokaciji HZMO-a u Splitu i onda prešao Državni inspektorat i tamo radio tri godine. Počeo je skromno kao zaštitar, ali vrlo brzo su mu trud i odgovornost primijećeni u raznim institucijama. – Djelatnici Inspektorata su mi govorili da sam neobična osoba, a tu neobičnost primijetio je i pročelnik Inspektorata, pa je raspisao natječaj i uspio ga zaposliti kao službenog djelatnika Inspektorata. Vodio je četiri županije od Zadra do Dubrovnika. – Iz Zagreba su me zvali da dođem i preuzmem nadzor u cijeloj Hrvatskoj što se tiče tog dijela rada. Nisam se htio odvajati od obitelj i seliti se iz Splita u Zagreb, prisjeća se Tomislav.
Tako je ostao u Splitu, zaduživši se za jednu županiju, u kojoj je svojim iskustvom pomagao građanima i osiguravao da administrativni procesi teku ispravno, ponekad spašavajući situacije koje bi inače izazvale nevolje. Zbog mlađeg sina koji je krenuo u prvi razred osnovne škole, prekinuo Upravno-pravni studij Veleučilišta u Splitu koji je upisao po povratku iz Njemačke.
– Nisam želio da mi obitelj ispašta jer me često nema, govori.
Ljubav prema pisanju
I dok je gradio karijeru i obitelj, Tomislav nikada nije prestao pisati. Još dok je bio u Njemačkoj, bilježio je svoje misli, pjesme i životna iskustva, a u Hrvatskoj je nastavio taj kreativni put. Njegove bilješke i pjesme, objavljivane povremeno u Ličkom listu, nosile su jednostavnu i iskrenu ljepotu svakodnevnog života. Inspiraciju je pronalazio u ljudima, događajima i emocijama koje su ga okruživale, stvarajući tako zapis svog puta kroz svijet.
– Ponekad sam kronološki znao pratiti pjesmom neki događaj, kaže.
Zanimljivo je i kako je naučio baš cijelu glagoljicu, najstarije slavensko pismo. – Želio sam naučiti glagoljicu i naučio sam je kad sam se vratio u Hrvatsku. Trebalo mi je otprilike tjedan dana da je naučim, govori Tomislav.
Uz posao i pisanje, Tomislav se angažirao i u radu s mladima. Organizacija kulturnih i društvenih događanja, priredbi i fešti bila je za njega prilika da prenese znanje i ljubav prema zajednici, da pokaže mladima kako se kroz aktivno sudjelovanje gradi osjećaj pripadnosti i odgovornosti. Bio je uvjeren da je upravo angažman omladine ključ za razvoj svake zajednice.
Iako su godine prolazile, Tomislav je ostao znatiželjan i aktivan. Pratio je tehnologiju, učio nove metode, prilagođavao se promjenama i pokazivao da nikad nije kasno za nove izazove. Ima četvero unučadi primjećuje kako su mladi danas drugačiji nego u njegovo vrijeme. – Manje se druže, a više vremena provode uz mobitele, kaže.
Ipak, kad je s mladima, osjeća da mu to daje snagu. Nedavno je tijekom radionice u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Mainzu poučavao djecu hrvatske nastave glagoljici.
– Meni je to iskustvo donijelo veliku radost i snagu. Zaista mi je puno značilo, kaže Tomislav.
Iako su mobiteli danas sveprisutni, a mladi rijetko komuniciraju licem u lice, Tomislav naglašava da nije protiv tehnologije, no smeta mu kad mobiteli zvone u neprimjerenim trenucima.
Tomislavov životni put bio je isprepleten raznim smjerovima, od građevine, medicine i ugostiteljstva, preko administracije do društvenog angažmana. U svemu je težio istom cilju: pomagati ljudima, učiti, doprinositi zajednici i ostaviti trag koji nadilazi osobnu korist. Sve što je učinio i naučio, temelji se na iskustvu, inicijativi i odgovornosti. – Iz svakog izazova izvlačio sam najbolje, i uspijevao, zadovoljan je Tomislav Parlov.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
